Nakon što je prije desetak dana Admir Čavalić, zastupnik u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH, napustio Stranku za Bosnu i Hercegovinu, mediji su izvještavali o mogućim razlozima ovog, kako su navodili “raskola” ili “rasula” u SBiH. Razna tumačenja, analize - stručne i nestručne, dobronamjerne i manje dobronamjerne poruke na društvenim mrežama, napunile su naš, ionako gusti “informacijski oblak”. Nekako se čini da je u sjeni tih poruka, optužbi, analiza, kalkulacija, prognoza, nagađanja i političkog “klađenja”, ostao sam medijski nastup zastupnika Čavalića.
Taj nastup je nešto što, za promjenu koja nam je svima potrebna kada je govorenje o bosanskohercegovačkoj politici i komunikaciji koja je prati u pitanju, treba pohvaliti.

Ovaj tekst bavi se isključivo komunikološkim aspektom Čavalićevog nastupa.

Nekoliko je važnih napomena prije analize samog govornog nastupa. U društvima koja njeguju kulturu pravog dijaloga ovo ne bi trebalo biti izuzetak, već pravilo.

Prvo, tema o kojoj se razgovaralo i zbog koje je pozivan u emisije medijima je zanimljiva jer u osnovi sadrži konflikt kao vrijednost medijskog događaja. Ovdje se konflikt kao vrijednost manifestuje u nekoliko svojih aspekata:

1.kao konflikt sa situacijom (procedurom glasanja - tajno ili javno),
2.konflikt sa grupom (članovi stranke),
3.konflikt sa pojedincem/ima (najprije sa predsjednikom SBiH).

Nažalost, u velikom broju slučajeva kada je dolazilo do razilaženja u političkim strankama, dolazilo je i do diskursa karakterističnog za takve okolnosti (optužbe, insinuacije, logičke greške i lažni argumenti, pretjerana (zlo)upotreba emocionalne argumentacije, usiljeno afektiranje i sl), što je ovoga puta u nastupu Čavalića izostalo.
Mediji u kojima je Čavalić nastupao razlikuju se po svojoj uređivačkoj politici koju neminovno prati suptilna ili otvorena politička pristranost. Politički predstavnici i treba da se odazovu na pozive medija bez obzira na to šta misle o njihovoj uređivačkoj politici.

Nakon uvida u televizijska i podcast gostovanja (Klix studio, N1, FTV, FACE, Oštar stav, Defter press) moguće je izvesti nekoliko važnih zaključaka o karakteristikama nastupa zastupnika Čavalića u medijima.

Fokusirat ćemo se na argumentaciju govora.

Poznato je da argumentaciju u govoru razlikujemo s obzirom na prvu podjelu metoda uvjeravanja koju je napravio Aristotel (logos, pathos i ethos). Odnosno, možemo govoriti o:
Racionalnim argumentima (u govornoj komunikaciji se nazivaju još logičkim argumentima),
Emocionalnim argumentima (fokusiraju se na emocije slušatelja ili pathos),
Ličnosti govornika kao metaargumentu (argumenti se u ovom slučaju povezuju sa kredibilitetom osobe koja govori).

Racionalno i logički ispravno

Karakteristika govorenja kod zastupnika Čavalića bilo je racionalno/logično argumentiranje. Od logičkih argumenata, on najčešće koristi statistike, primjere, činjenice i podatke, generalizaciju, analogiju, silogizme. Evo nekih primjera:

“U cijeloj Bosni i Hercegovini godišnje dođe sedam hiljada stranih radnika, a poslodavci traže 30 hiljada. Hrvatska ima više od 100 hiljada. Uvoz radne snage je potreban...” (silogizam, statistike, podaci i činjenice)
“Ono što mene interesuje, i to je sasvim jasno, jeste federalna lista. Tim osobama koje govore da sam ja ovo zbog lista uradio, kao što to inače političari rade, ja sve priznajem ako mi oni samo kažu ime i prezime osobe koja bi trebala biti nosilac federalne liste za izbornu jedinicu osim mene. Dakle, tri su izborne jedinice u Tuzlanskom kantonu, a uopće nema gužve u mojoj izbornoj jedinici. Ako mi samo kažu ime i prezime osobe, jer ja stvarno nisam čuo, niti sam ja osjetio nešto da se borim za listu, sve ću im priznati. Dakle, nemam ime koje je bi mene možda ugrozilo na toj poziciji, to je potpuno deplasiran argument.” (silogizam)
“Podržavam ono što je dobro za državu, građane, radnike. Evo, uzet ću primjer energetskih zakona, nekih ekonomskih zakona, socijalnih zakona...” (primjer)
“Znate gdje se javno glasa, u komunističkim režimima. Zamislite na biračkom mjestu kažu javno morate reći za koga ste glasali. Naravno da ljudi neće biti iskreni.” (analogija)

Sadržajno, logičnost govora Čavalić je postigao jasnoćom (omeđenošću i preglednošću) govora i logičkim izvodima (induktivnim i deduktivnim zaključivanjem). Ova sredstva za poboljšanje logičnosti govora u “Temeljcima suvremenog govorništva” detaljno objašnjava profesor Ivo Škarić.

U uvodnom dijelu svog izlaganja, govornik je u većini nastupa već na početku omeđio temu izlaganja što je jedna od važnih karakteristika logičkog govorenja, naglašavajući o čemu hoće, ali i o čemu i na koji način neće govoriti. U početku je odmah dao na znanje da, kako je kazao “bivši politički subjekt” i “bivše kolege” ne namjerava kritikovati, napadati ili uopće govoriti o pojedincima. Naglasio je da će govoriti o procesima i procedurama koji su u osnovi bili razlog izlaska iz stranke. Preglednost u govoru postigao je npr. upotrebom slikovite razdiobe kada je govorio o mogućim konsekvencama izmjena Zakona o PIO u dijelu koji govori o uslovljavanju minimalne penzije godinama radnog staža.

“Tako je, to je sada pitanje člana 6. I to je klackalica koja nas može odvesti u dva suprotna pravca. Može nekoga motivirati da počne raditi, a nekoga demotivirati jer je svjestan da će imati minimalnu penziju koja nije dovoljna za preživljavanje”.

Govornik je također u većini razgovora, sa priče o stranačkom razilaženju, prelazio na teme koje poznaje dobro kao doktor ekonomskih nauka i njima se uglavnom više bavio od same teme napuštanja stranke. Bavljenje područjem ekspertize olakšalo je zastupniku racionalno argumentiranje.

Sa nepotvrđenim informacijama oprezno, s emocijama dozirano

Emocionalni argumenti su u nastupima Admira Čavalića bili prisutni, ali uglavnom minimalno, i najčešće njihova upotreba u smislu političkog persuazivnog govorništva ima smisla, dozirana je, ali većina upotrijebljenih emocionalnih argumenata ima svoje racionalno utemeljenje. Npr. da je gradonačelnik Čelića koji je također napustio stranku u stranci od “osnivanja”, da je takoreći jedan od osnivača, “utemeljitelj” i sl. Ali važno je reći da u nastupima zastupnika Čavalića nije bilo za naš politički diskurs uobičajenih logičkih grešaka - npr. lažnih argumenata kao što su Ad hominem (bio bi to argument u kojem se kritikuje ličnost govornika, a ne njegovi argumenti), Ad Populum (argument u kojem se poziva na popularnost/masovnost nekog postupka, vodi se pogrešnom pretpostavkom da, ako većina nešto čini - onda je to ponašanje/djelovanje ispravno), Ad Ignorantiam (lažni argument u kojem govornik pokušava negirati da se nešto desilo zato što on/a ne zna da se to desilo), Lažna dihotomija (lažni argument u kojem se publici nude dvije mogućnosti od kojih je jedna u pravilu ona koju govornik želi da prihvate iako, u stvarnosti, postoji mnogo širi spektar mogućnosti; često ga koriste populisti, političari koji svoje nastupe i popularnost stiču polariziranjem javnosti oko važnih društvenih pitanja), Slamnati čovjek (kreira se “zamišljena” osoba koja je zapravo zamišljeni protivnik sa preuveličanim negativnim osobinama, neka vrsta strašila ili slamnatog čovjeka, argument računa na strahove i predrasude publike), Klizav teren (česta greška u političkom govorništvu, upozorava se javnost da bi preduzimanje jednog koraka u nekom pravcu dovelo do nečeg sličnog domino efektu što će u pravilu rezultirati nečim strašnim, npr. ako XY ne bude predsjednik, YX narod će izgubiti svog predstavnika, svoja prava, svoj identitet, i na kraju će nestati), Lažna analogija (kada se upoređuju neuporedive situacije i tako se pretjerano pojednostavljuje neka od njih) i sl. Iz perspektive nekog ko kontinuirano sluša drugačiji politički govor, smatram da je ovo važan iskorak u pozitivnom pravcu.

Kada koristi argumente u kojima nagovještava potencijalne “zakulisne” radnje zbog kojih je u stranci došlo do kršenja statuta, Čavalić je oprezan, koristi problematični sud koji se upotrebljava u slučaju nedostatka dovoljnog broja indikatora kojima bismo potvrdili tačne uzroke neke pojave. Sud prate pojmovi kao što su “možda”, “moguće je”, “pojedinci”, “pojedini” i sl., dakle ne tvrdi se kategorično nešto u šta nismo sigurno. Evo kako je to ovaj zastupnik govorio:

“Vrlo je vjerovatno da pojedinci svojataju Tuzlanski kanton i žele iskoristiti listu Stranke za BiH kako bi izgurali neke svoje ljude koje ne mogu možda progurati normalno kroz vlastite političke subjekte. Sve u svemu, nije to djelo političkih subjekata, već pojedinaca iz tih političkih subjekata.”

U konačnici, ma šta bili razlozi razlaza u Stranci za BiH u Tuzlanskom kantonu, možemo kazati da je komunikacija bivšeg člana SBiH Admira Čavalića o i sa rukovodstvom i članovima sada već bivše političke stranke bila na uljudnom i zadovoljavajućem nivou za političko govorništvo. Moguće je, dakle, razići se i bez skandala, senzacionalizma i reality show politike.