Od euforije do očaja i nazad
Bježeći od surove stvarnosti najčešće lutamo izgubljeni, kao u magli, od lažne euforije do iskrenog očaja. A stvarni život dešava se tu oko nas i to baš između te dvije krajnosti. Između ta dva krajnja i suprotna pola teče rijeka života i bespoštedna bitka za svakodnevno puko preživljavanje opterećena dodatno mnogim izazovima i testovima na koje mi, obični ljudi niti utičemo niti možemo uticati.
Mi pomalo izgubljeni i zbunjeni samo reagujemo i to najčešće emotivno i upravo kako i naslov kaže, od euforije do očaja, a istina je negdje između. Istina koja oslobađa. Ponekada godi, a više puta baš i ne prija.
Mi, prirodno, rado i objeručke prihvatamo ono što nam u datom momentu odgovara a ono drugo, neprijatno, najradije ne bi ni primjetili. A ako već moramo onda nas to baca u kolektivni očaj.
Mnogo je primjera koji nam ova naša stanja u svakodnevnici potvrđuju. Najnoviji je ovaj nedavni verbalni duel na relaciji novinar Zvonko Komšić - političar Nebojša Vukanović.
Novinar koji revnosno i profesionalno obavlja svoj posao postavlja pitanje političaru koje se samo ovdje može postaviti. U normalnim državama bi za takvo pitanje novinara optužili u najmanju ruku za neumjesnu i neuspjelu provokaciju ili bezazlenu šalu. Negdje bi možda dobio i urednički ukor.
U normalnim državama se to pitanje ne postavlja jer se to podrazumijeva, jer je sasvim logično i jedino ispravno i to se automatski podrazumijeva. Svi političari i lijevi i desni i oni iz centra navijaju za reprezentaciju svoje države i to u svim prilikama i svim sportovima.
Kod nas to nije tako. Znamo mi kako je ali ipak nam je trebao Vukanović da nas otrijezni i podsjeti.
Mi smo ipak drugačiji. Ovdje to benigno pitanje ima status prirodne nepogode, nenadanog zemljotresa.
Pitanje je glasilo : Hoćete li navijati za našu reprezentaciju, reprezentaciju naše države Bosne i Hercegovine?
Upitani političar dao iskreni odgovor, navija čovjek za drugu državu. Čudno i neshvatljivo ali kod nas normalno i očekivano. Znamo mi to od ranije ali nas eto Vukan iskrenim odgovorom kao iznenadio. Rekao istinu i bacio nas u očaj. To mu nećemo oprostiti.
Kada napada Dodika baca nas u euforiju i to je ok. To mu nećemo zaboraviti.
Upravo između te lažne i uzaludne euforije i nepotrebnog i neopravdanog očaja smjestila se istina.
A istina je to da na političkoj a i životnoj sceni Bosanskoj, imamo sve moguće i nemoguće. Imamo najviše petih kolona i domaćih izdajnika. Nacionalista, šovinista i fašista na izvoz.
Jedan od takvih je i Dodikov čovjek od povjerenja sa kojim rado pjeva četničke pjesme, koji je stao u odbranu Vukanovića. Nije ni to nenormalno niti neočekivano ali način i prijetnje koje je tom prilikom izrekao su zabrinjavajuće i za svaku osudu. Prijeti čovjek da će nama iz Sarajeva za dolazak na Jahorinu i/ili Trebinje što automatski znači i na Pale i u B.Luku trebati pasoš. To je antidržavno djelovanje, podrivanje ustava, poziv na rušenje teritorijalnog integriteta i suvereniteta međunarodno priznate nezavisne države Bosne i Hercegovine. Za to slijedi krivična odgovornost.
Da, ali u normalnim državama. Kod nas tišina. Niko od odgovornih i onih koji bi trebali i koji su obavezni reagovati ni riječi reakcije niti osude a da ne govorimo o nekim konkretnim, recimo pravnim radnjama.
Očekivali smo da će nedavno potpisana Deklaracija o osudi Islamofobije i lažnih narativa o Bosni i Hercegovini donijeti korjenite promjene na političkom, prvenstveno onom probosanskom bloku. Da će političari bar na osnovnim i crvenim pitanjima imati jedinstven stav i zajednički nastup. Odbrana suvereniteta i teritorijalnog integriteta je njihova prva i najvažnija obaveza i stalna i redovna dužnost.
Ali ne lezi vraže.
Nisu se potpisi na Deklaraciji ni osušili kako treba a već su potpisnici krenuli sa prozivanjem, međusobnim optužbama i objedama čime su doveli u pitanje iskrenost i validnost stavljenog potpisa. Kakve se to poruke šalju građanima, trebamo li ići pod njihove prozore i podsjećati ih na obaveze koje imaju prema ovoj državi i svim njenim građanima. U ovom trenutku je možda dovoljno da ih još jednom, možda i posljednji put, pozovemo da se uozbilje i rade svoj posao. Za početak zatrpajte drugovi i gospodo tužilaštva krivičnim prijavama protiv spomenutog Eleka i svih drugih koji otvoreno pozivaju na rušenje države, negiraju genocid i veličaju ratne zločince.
A nama običnim smrtnicima pouka za kraj.
Jedina opravdana i razumna euforija je ona koju je izazvala naša fudbalska/nogometna reprezentacija plasmanom na svjetsko prvenstvo. I sve dok u toj euforiji, pored nas i zajedno sa nama učestvuju sveštenik iz Gradačca Stjepan Didak i svjetski šampion Novak Đoković, možemo reći da ima nade i da nije sve izgubljeno. Hvala svima sa naslovne fotografije kao i onima kojih tu nema ali su zaslužni za ovaj ogromni uspjeh.
Na kraju, može li neko biti tako fin pa da prenese poruke Eleku da mi idemo u Ameriku i tamo ćemo ponijeti Bosanske pasoše a za Jahorinu i Trebinje nam nisu potrebni i nikada neće ni trebati. Recite mu da nas ne interesuje niti zanima za koga navija on i njemu slični. Recite mu također da za Bosnu navija raja, šampioni i gospoda što on nije i nikada neće biti, uzalud mu svi silni novci i sve titule kojima se uzalud kiti i hvali, jer papak ostaje papak.