Mirela Alagić, kći Nijaza Begića Kese – načelnika štaba 517. Oslobodilačke brigade 5. Korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, poginulog u odbrani Bihaćkog okruga – javno je progovorila o skandaloznom kršenju njenih zakonskih prava pri zapošljavanju u Zavodu zdravstvenog osiguranja Unsko-sanskog kantona. Institucija koja djeluje na tlu koje su branili borci poput njenog oca, po svemu sudeći, nije se ni potrudila primijeniti zakon koji štiti njihovu djecu.

Radi se o grubom propustu – ili namjernoj zloupotrebi – koji nije samo lična nepravda prema jednoj ženi i majci troje djece. To je simptom dubokog institucionalnog razaranja u USK, gdje zakon postoji na papiru, a primjenjuje se po nahođenju.

Matematika koju komisija nije htjela riješiti

Dana 9. marta 2026. godine Mirela Alagić zaprimila je odluku da nije primljena. Obrazloženje: prednost je data drugom kandidatu na osnovu rezultata pismenog testiranja.

Alagić je na tom testu ostvarila 8 od 10 bodova. Bila je odmah iza prvorangiranog kandidata. Na prvi pogled – legitimno. Ali samo na prvi pogled.

Jer uz prijavu je uredno dostavila kompletnu dokumentaciju: dokaz statusa djeteta šehida, potvrdu o nezaposlenosti i izjavu da pravo koristi prvi put. Zakon je u tom slučaju jasan i ne ostavlja prostor za tumačenje – 8 bodova uvećava se za 40%, što daje 11,2 boda. Mirela Alagić bila bi prvorangirana. Posao bi bio njen.

Komisija je tu dokumentaciju primila. I zatim je, po svemu sudeći, odlučila da je ignorira.

"Kada je objavljena rang lista, shvatila sam da moj status uopšte nije uzet u obzir. Kao da nije ni postojao."

Alagić pojašnjava da podnošenje te dokumentacije nije doživljavala kao traženje posebnog tretmana:

"To nisam doživljavala kao privilegiju, nego kao zakonski prepoznatu činjenicu mog života – činjenicu da sam odrasla bez oca koji je dao život za ovu zemlju."

Ono što posebno zabrinjava nije samo ishod – nego poruka koju taj ishod šalje. Alagić je tu razliku sama precizno imenovala:

"Biti dijete šehida ne znači tražiti više od drugih, nego znači nositi teret koji drugi nisu morali nositi. Znači odrastati bez roditelja, graditi sebe kroz prazninu i truditi se da iz te boli izraste snaga."

Pravo koje je zakonski propisano, nesporno dokazano i uredno prijavljeno – svedeno je na nulu. Ne greškom sistema koji ne funkcioniše. Nego odlukom ljudi koji su bili dužni taj sistem primijeniti.

"U tom trenutku nisam osjetila samo razočaranje zbog izgubljene prilike, nego i duboku nepravdu. Ne zbog toga što nisam izabrana, nego zbog toga što ono što jesam – i kroz šta sam prošla – nije imalo nikakvu težinu."

Odgovornost je jasna i višestruka

Menadžment JU Zavod zdravstvenog osiguranja USK snosi primarnu odgovornost. Komisija za provođenje konkursne procedure bila je dužna primijeniti zakonske odredbe o dopunskim pravima branilaca. Nije ih primijenila. Direktor ustanove bio je dužan osigurati zakonito provođenje konkursa i nadzirati rad komisije. Nije to osigurao. Ovakav propust – namjeran ili iz nehaja – nije administrativna greška. To je kršenje zakona.

Vlada Unsko-sanskog kantona snosi odgovornost kao osnivač i nadzorni organ ove javne ustanove. Godinama se tolerira kultura u kojoj se institucije USK koriste kao stranački plijen, a ne kao servisi građana. Praksa zapošljavanja po političkoj podobnosti – o kojoj javno govore i mediji i građani – direktno ugrožava prava onih koji su zakonski zaštićeni. Ako Vlada USK nije sposobna ili voljna osigurati da njene institucije poštuju zakon, onda mora snositi političku i moralnu odgovornost za svaki konkretan slučaj kršenja.

Skupština Unsko-sanskog kantona ima ulogu zakonodavnog i nadzornog tijela. Poslanici koji godinama glasaju za zakone o zaštiti šehidskih porodica, a potom šute dok te iste institucije te zakone gaze, postaju saučesnici u tom gaženju. Gdje su nadzorne komisije? Gdje su poslanička pitanja? Gdje je odgovornost?

Ministarstvo za boračka pitanja USK postoji upravo da bi štitilo prava branilaca i članova njihovih porodica. Ako ministarstvo nije u stanju reagirati kada mu se konkretno i dokumentirano ukaže na kršenje prava djeteta šehida pri zapošljavanju – čemu ono služi?

Udruženja koja se tobože brinu za djecu poginulih boraca zaslužuju poseban osvrt – i posebno oštru ocjenu. Gdje su bila kada je Mirela Alagić ostala sama pred zatvorenim vratima komisije? Gdje su njihova saopćenja, njihovi zahtjevi, njihovi pritisci na nadležne institucije? Odgovor je, nažalost, predvidiv. Udruženja koja u javnosti nastupaju kao čuvari dostojanstva šehidskih porodica u praksi su daleko aktivnija na jednoj sasvim drugačijoj fronti – onoj prema budžetu. Deseci hiljada maraka iz kantonalne kase godišnje se slijevaju prema tim organizacijama, često bez jasnih kriterija, bez javnih tendera, bez ikakve ozbiljne kontrole trošenja. Novac poreznih obveznika nestaje u netransparentnim stavkama, a javnost nema uvid ni u to za šta je potrošen ni kakve je rezultate donio.

I dok Mirela Alagić, kći komandanta koji je zaustavio tenkove, ne može proći konkursnu proceduru za mjesto referenta – sasvim smo sigurni da djeca predsjednika tih istih udruženja nisu dijelila njenu sudbinu. Sasvim smo sigurni da za njih nije bila potrebna ni rang lista, ni bodovanje, ni zakonska zaštita. Za njih su se vrata javnih institucija USK otvarala drugačije – tiho, brzo i bez ikakvih procedura.

Njihova djeca su zbrinuta. Udobno smještena u toplim stolicama kantonalnih institucija, javnih preduzeća i ustanova koje finansiraju isti oni porezni obveznici čija su prava ta udruženja navodno dužna štititi. A predsjednici tih udruženja nastavljaju držati govore o žrtvi, o časti i o dugu koji dugujemo poginulim borcima. Samo ne i tada kada bi taj dug trebalo platiti konkretnim činom – kada bi trebalo podići telefon, zakucati na vrata ministarstva ili javno stati uz dijete šehida kojoj sistem crta krive linije na rang listi.

Ko je bio Nijaz Begić Keso – i zašto to mora biti relevantno

Nijaz Begić Keso poginuo je u slamanju neprijateljske ofanzive "Spržena zemlja", jedne od najvećih vojnih operacija na prostoru Bihaćkog okruga tokom rata. U periodu od 19. do 23. jula, više od 15.000 vojnika srpskih i Abdićevih snaga napalo je 5. Korpus s više pravaca, uz masovnu upotrebu tenkova i teške artiljerije. Cilj je bio jasan: slomiti odbranu, zauzeti Cazin, izbiti na Unu i dokrajčiti korpus koji je – prema ocjenama vojnih analitičara – bio na ivici sudbine Srebrenice.

Ofanziva je zaustavljena. Nijaz Begić Keso bio je jedan od 68 boraca koji su u toj odbrani izgubili živote. Grad Cazin 23. juli slavi kao Dan pobjede. Njegova ulica postoji. Marš mira "Stazama Nijaza Begića Kese" hoda se svake godine.

A njegova kći, majka troje djece, ne može dobiti posao referenta na šalteru – jer institucija tog istog istog kantona, nije primijenila zakon koji je donesen upravo za nju. Alagić tu gorčinu imenuje precizno:

"Biti dijete tog naslijeđa u svakodnevnom životu, a ne biti prepoznato kada ostvaruješ svoja zakonska prava, ostavlja osjećaj da se neke žrtve pamte samo simbolično, ali ne i suštinski."

Postoji li groteska rječitija od ove?

Simbolična počast nasuprot suštinske pravde

Cazin se voli hvaliti bržim razvojem, jedinstvom svojih građana, uzajamnom podrškom. Te priče zvuče lijepo. Ali sama Alagić, odrasla u tom gradu, tu sliku razbija jednom rečenicom:

"Čini se da su Cazinjani ostali imuni samo na one među njima, za koje nema ko tražiti, urgirati ili otvoriti vrata nogom."

Upravo oni koji bi trebali imati najmanje prepreka – djeca poginulih boraca – često ostaju nevidljivi u sistemu koji bi ih prvi trebao prepoznati. Ulice se imenuju. Govori se drže. Pohodi se hodaju. A kada dođe do konkretnog, svakodnevnog čina poštivanja žrtve – do primjene jedne zakonske odredbe u jednom konkursnom postupku – sistem zakaže. Ili, što je gore, namjerno okrene glavu.

Šta se sada mora desiti

Ovo nije slučaj koji se može prekriti šutnjom. Dokumentacija postoji. Zakon je jasan. Kršenje je evidentno.

Zavod zdravstvenog osiguranja USK dužan je poništiti spornu odluku i provesti konkurs u skladu sa zakonom. Inspekcija rada i nadležna ministarstva moraju pokrenuti postupak nadzora nad zakonitošću ovog konkursnog postupka. Vlada USK mora javno objasniti na koji način nadzire primjenu zakona o pravima branilačkih porodica u institucijama koje finansira. Skupštinska komisija za boračka pitanja mora zatražiti izvještaj i pokrenuti odgovornost. Tužilaštvo USK treba razmotriti ima li elemenata krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti.

Mirela Alagić je jasna u pogledu svojih namjera i poruke koju šalje:

"Ja odustati neću. Ne zbog sebe, nego zbog dostojanstva koje sam naslijedila."

To dostojanstvo zaslužuje odgovor koji nije ni ulica ni govor. Zaslužuje primjenu zakona. Jer ako zakon vrijedi samo dok je koristan onima koji ga primjenjuju, onda ne vrijedi ništa. A Nijaz Begić Keso nije ginuo za takvu Bosnu.

Napomena: Platforma plenum.ba ostaje otvorena za odgovore direktora Zavoda zdravstvenog osiguranja USK, ministra za boračka pitanja USK, te svih drugih nadležnih institucija.