Nakon objave teksta na platformi Plenum.ba pod naslovom „Tajni režim u BiH: Kako Fatka i njen privatni ministar Jakšić vode kanton kao Sjevernu Koreju“, autor je zaprimio privatnu poruku visoko pozicioniranog člana Vlade Unsko-sanskog kantona. Poruka nije bila institucionalni odgovor. Nije bila javni demanti. Nije sadržavala nijedan dokument, nijedan link, nijedan provjerljiv podatak. Bila je to lična reakcija moći na javno postavljeno pitanje.

Upravo zato što je komunikacija bila privatna, identitet pošiljaoca se u ovom tekstu svjesno ne objavljuje. No sadržaj poruke je previše ozbiljan da bi ostao izvan javne analize — jer ne govori samo o jednom tekstu, nego o mentalnom sklopu dijela izvršne vlasti.

„Idi u Njemačku“, „pitaj ambasade“ — kad vlast bježi od vlastite odgovornosti

U poruci se autoru poručuje da „ode u Njemačku i pita kolike su plate njihovih funkcionera“, da „ode u neku ambasadu u Sarajevu i pita kolike su njihove plate“, uz zaključak da su „osnovica i koeficijenti javni“ i da se treba „okrenuti zdravim i produktivnim temama“.

To nije argument.
To je defanzivni refleks vlasti uhvaćene u pitanju koje ne želi javno otvoriti.

U funkcionalnim demokratijama vlast ne upućuje novinare da informacije traže po ambasadama. Vlast sama objavljuje podatke, jasno, centralizirano i bez nervoze. Kad toga nema, ostaje relativizacija, prebacivanje teme i pokušaj diskreditacije samog pitanja.

Njemačka kao ogledalo koje autoritarni refleks ne podnosi

Pozivanje na Njemačku je simptomatično — jer upravo Njemačka pokazuje kako izgleda stvarna transparentnost, a ne ona deklarativna.

Plate članova Bundestaga javno su objavljene na zvaničnoj stranici njemačkog parlamenta: https://www.bundestag.de/en/members/remuneration

Jedan klik. Bez skrivanja.
Bez „računanja“.
Bez paternalističkog odnosa prema novinarima.

U Unsko-sanskom kantonu, međutim, građani nemaju ni minimum onoga što bi se u demokratskom društvu podrazumijevalo: ne postoji jedinstveno i javno mjesto na kojem su objavljene plate funkcionera, nema jasnog i preglednog prikaza važeće osnovice i svih koeficijenata, niti su dostupni objedinjeni podaci o dodacima, naknadama i privilegijama koje prate javne funkcije.

Ako je odgovor vlasti na ova pitanja „pomnožite pa računajte“, to više nije transparentnost — to je administrativna magla pretvorena u političku strategiju.

Ambasade nisu alibi — one razotkrivaju razliku između sistema i improvizacije

Spominjanje ambasada u Sarajevu dodatno razotkriva suštinu problema. Plate diplomata i međunarodnih službenika uređene su jasnim, javno dostupnim platnim razredima. Ne skrivaju se. Ne relativiziraju se. Ne brane se privatnim porukama.

Drugim riječima: ambasade transparentnost podrazumijevaju. U USK se ona još uvijek — pravda.

„Zdrave i produktivne teme“ kao eufemizam za šutnju

Posebno zabrinjava dio poruke u kojem se pisanje o transparentnosti pokušava diskvalificirati kao „crnilo“. U političkom smislu, to je prepoznatljiv autoritarni obrazac: kritika se proglašava negativnošću, a legitimna pitanja predstavljaju se kao smetnja koruptivnom i nepotističkom sistemu.

U Unsko-sanskom kantonu, gdje građani nemaju jasan uvid u javnu potrošnju, ne postoji javni registar funkcionera, niti su objedinjeni podaci o platama i naknadama nosilaca javnih funkcija, transparentnost nije „jedna od tema“. Ona je preduslov svih drugih tema.

Bez transparentnosti nema razvoja.
Bez transparentnosti nema povjerenja.
Bez transparentnosti nema politike — postoji samo upravljanje bez kontrole.

Privatna poruka kao politički simptom

Kada vlast umjesto javnog, transparentnog odgovora bira privatnu poruku s instrukcijom „okani se toga“, to više nije pitanje komunikacije — to je alarmantan znak političke kulture koja ignorira odgovornost i pravila demokratije. To je obrazac u kojem se javna pitanja rješavaju iza zatvorenih vrata, kritika utišava umjesto da se argumentirano demantira, a odgovornost tumači kao napad na vlast. Ovo nije lapsus — ovo je autoritarni refleks maskiran civilnom formom vlasti, koji jasno pokazuje kako vlast reagira kada je suočena s pitanjima koja ne želi javno razotkriti.

Transparentnost se ne traži iz hira, nego iz prava

Ovaj slučaj ne govori samo o jednom tekstu niti o jednoj poruci. On govori o odnosu dijela izvršne vlasti prema javnosti: o nelagodi pred pitanjima, o bježanju od javnog odgovora i o pokušaju relativizacije osnovnog demokratskog standarda.

Transparentnost nije napad.
Transparentnost nije crnilo.
Transparentnost nije izbor.
Transparentnost je minimum.

A vlast koja novinarima poruči da se tog minimuma „okanu“, već je sama rekla sve što je trebalo da se čuje.