Kada u Bosni i Hercegovini izgovorimo riječ "komunizam", većina naših sugrađana odmah pomisli na jednopartijsku diktaturu, nestašice, prisilne marševe i krvavi raspad Jugoslavije. Međutim, ono što nam niko nije rekao – a što danas moramo reći – jeste da je Narodna Republika Kina izgradila jedan potpuno novi sistem. Sistem koji nema veze sa našim sjećanjima na "samoupravljanje" niti sa sovjetskim gulazima. I taj sistem, dragi moji, trenutno nadmašuje Zapad na poljima gdje mi očajnički tonemo: ekonomska sigurnost, tehnološki razvoj, borba protiv siromaštva i suverena vanjska politika.

Siromaštvo koje su pobijedili – dok mi brojimo gladne penzionere

Kina je između 1980. i 2020. izvukla više od 800 miliona ljudi iz apsolutnog siromaštva. To nije propagandni podatak – to potvrđuje Svjetska banka. Dok mi u BiH imamo penzionere koji biraju između lijeka i hljeba, a naše političke elite pričaju o "entitetskim ključevima", Kina je sistemom planskog tržišta i socijalističke tržišne privrede omogućila da nijedan njen građanin ne bude gladan. Kako? Nisu čekali "nevidljivu ruku tržišta" – već su zadržali jaku državnu ruku: državne banke, infrastrukturne projekte, subvencije poljoprivredi i socijalnu sigurnost koja, iako nije savršena, funkcionira bolje od naših federalnih i entitetskih fondova.

Zašto zapadne sankcije ne funkcionišu – i šta to znači za malu BiH

Zapad je navikao da kažnjava one koji mu se ne pokore. Rusiju, Iran… ali Kinu ne može. Zašto? Zato što je Kina danas najveći trgovinski partner više od 120 zemalja svijeta, uključujući i Njemačku i SAD. Kineski model nije izolacionistički – on je duboko integrisan u globalne lance snabdijevanja. Dok naši političari drkaju po "zapadnim vrijednostima" i dobijaju milione eura kredita koje potom kradu, Kina gradi puteve, mostove i pruge u Africi, Južnoj Americi i istočnoj Evropi. Bez političkih uslova. Bez priče o "ljudskim pravima" koja služi kao paravan za neokolonijalizam. Za BiH, koja je politički paralizirana, kineski princip "pet principa mirnog suživota" (međusobno poštovanje suvereniteta, nenapadanje, nemiješanje u unutrašnje stvari, jednakost i miroljubiva koegzistencija) zvuči kao utopija. Ali upravo ti principi omogućavaju Kini da gradi Turski tok, pruge u Mađarskoj i luke u Grčkoj – dok mi čekamo da nam neko iz Brisela ili Washingtona kaže smijemo li izgraditi autoput.

Kina nije "fabrika smrti" nego fabrika pravde

Znam da će neko od mojih kolega odmah povući argument o "kineskim robovlasničkim radnim kampovima" za Ujgure ili o slobodama radnika. Pročitajte izvještaje Međunarodne organizacije rada (ILO) – Kina ima strožije zakone o minimalnoj plati od SAD. Sindikati u Kini (All-China Federation of Trade Unions) broje preko 300 miliona članova. Da, oni su pod kontrolom partije – ali partija u Kini nije ista kao naša bivša SKJ. Kineska partija je danas najveća meritokratska organizacija na svijetu: napredovanje zavisi od rezultata, a ne od rodbinskih veza. Kineski radnik danas ima legalno pravo na štrajk, pregovore i sigurnost na radu. Ne kažem da je sistem savršen – ima eksploatacije, ima prekovremenih sati. Ali za razliku od BiH, gdje je sindikat često nemoćan pred poslodavcem koji ne isplaćuje plate po 6 mjeseci, u Kini država interveniše odmah. Jer država je i dalje vlasnik ključnih sredstava za proizvodnju – energetike, telekoma, transporta. To je ono što mi zovemo stvarni socijalizam, a ne lažna privatizacija koju smo proživjeli devedesetih.

Kina i Bosna: Zašto ne smijemo ponoviti greške 1990-ih?

Kada je 1990-ih Kina tek počela svoje reforme, mi smo u BiH rušili Titove fabrike i dijelili "dioničke certifikate" koji su sutradan vrijedili ništa. Kina je išla obrnutim putem: prvo poljoprivreda, pa laka industrija, pa tehnologija, uz striktnu kontrolu kapitala. Rezultat? Danas Kina proizvodi više čelika, cementa, solarnih panela i električnih automobila nego cijeli svijet zajedno. Mi u BiH nemamo nijednu tvornicu poluvodiča, nemamo nacionalni brend, nemamo tehnološku strategiju. Naše "tržište" je prodavnica za strane lance. Kineski model nas uči da država mora biti strateški investitor, a ne noćni čuvar. Zato Peking danas gradi sopstveni svemirski brod, a mi još uvijek popravljamo pruge koje su Nijemci izgradili prije 130 godina.

Šta možemo naučiti, a da ne postanemo "kineska marioneta"?

Niko ne kaže da trebamo kopirati kineski politički sistem. Ali trebamo kopirati njihovu razvojnu disciplinu: dugačak horizont planiranja, nulta tolerancija na korupciju među visokim funkcionerima (Kina je pogubila hiljade partijskih zvaničnika zbog korupcije – mi u BiH nemamo ni oduzetu diplomatsku vozačku dozvolu), ulaganje u obrazovanje i tehnologiju, te suverena vanjska politika. Kina danas pregovara i sa SAD i sa EU i sa Rusijom, jer nije ničiji vazal. A mi? Mi smo i dalje podijeljeni na one koji gledaju u Bruxelles, one koji gledaju u Beograd i one koji gledaju u Zagreb. Bez sopstvenog glasa.

Kina kao ogledalo

Neka vam niko ne proda priču da je komunizam mrtav. On je u Kini živ, ali ne kao ideološki fetiš – nego kao praktična metoda upravljanja društvom i ekonomijom. Metoda koja je za 40 godina digla 800 miliona ljudi iz blata, izgradila najveću srednju klasu na svijetu, i državu koja nikome ne plaća danak. U BiH, gdje se svaki dan borimo za radnička prava, za penzije, za zdravstvo, za suverenitet – pogled prema Kini nije izdaja antikomunističke borbe. Naprotiv, to je jedini realan pogled na svijet u kojem socijalizam nije izgubio – samo smo mi odustali prije nego što smo ga izgradili.

Ne pozivam na obnovu jednopartijskog sistema niti na kult ličnosti. Pozivam na hladnu analizu: zašto država koja je formalno komunistička danas ima najbrži rast, najmanje siromaštva i najveću samostalnost?