Radovane, crni Radovane.

Dragi premijeru,

Bila mi je iznimna čast odrastati uz Vašu vladavinu. Dušmani će reći da ste bili produžena ruka decenijske tiranije, svojevrsni potrošni materijal, lamela koja zasmrdi onda kada kontrola počne da se gubi, ali NE, to svakako nije nesitina ili nije istina, ma nije ni važno ili kako biste Vi rekli: što se mene tično liče ili lično tiče - na kraju je sasvim svejedno.

Dobro se sjećam onog katarzičnog momenta od prije 6 godina, kada sam još kao osnovnoškolac prvi put ugledao Vašu časnu čehru kako se obraća javnosti na press konferenciji. Sve oči uprte u Milićkog princa od loze Viškovića kako uzima vlast u svoje ruke.

Učinilo mi se tada da sam sličnu scenu već negdje vidio, ali to ipak nije bio ni dejavu ni copy face, kako biste se Vi stručno izrazili. Bila je to nova era u političkom životu Republike Srpske. Povratak u slavno, kameno doba.

Kao i nijednog drugog junaka, sudbina Vas nije poštedjela. Ni prva godina mandata nije hajrom prošla, kad ono - zdravstvena pošast. Korona. Da nije bilo Vas i maestralne nabavke rasklopivih, višenamjenskih, mobilnih šatora i zaštitnih maski, ko zna koliko bi još Srba sa sobom pod zemlju odvela ta virusna, antisrpska boljka koju je zli Zapad poslao da uništi čestice nebeskog naroda. I kasnije, kada je sve to postalo juče, šatori su dobili svoju veselu, predizborni svrhu.

Vaši dušmani zbog toga su Vas prozivali u skupštinskoj sali, a Vi ste u isuosavčkom tonu, sa akcentom na priznanju kao činu pokajnika jasno odgovorili:

Neću više da slušam laži na svoj račun, i to od ljudi koji su u pet puta većem kriminalu nego što sam SAM.

Jer, ko je bez grijeha nek' baci masku prvi.

Po završetku pandemije, hrabro ste se uhavtili u koštac sa oporavkom prehlađene ekonomije, čija je anamneza više izgledala kao metastaza raka, ali ni to za Vas nije bio problem. Tada ste premudro rastumačili promotivni slogan:

Ako pogledamo slogan kupujmo domaće i ulažimo u Srpsku, vidjećete da su to dvije odvojene poruke. Jedna poziva da kupujemo domaće, a druga da ulažemo u Republiku Srpsku.

Kako bi bilo ko, da nije bilo Vaših etimoloških sposobnosti shvatio šta pomenuti slogan znači?

Uprkos činjenici da se niste mnogo obazirali na izljeve mržnje prem drugima i drugačijima, te maksime kao što je:
Nema srama, nema stida, nije bilo genocida, uspjeli ste da nas naučite da nismo sami na ovom svijetu, a to najbolje dokazuje i Vaša konstatcija:

Mi pravoslavni vjernici, ali i druge koncesije.

Pomirljive, skoro pa svetačke tonove niste napuštali u toku čitavog mandata, a siguran sam da će se Vaše usmene mudrolije još drugo citirati, naročite one u kojima podsjećate narod da je svrha života odricanje i patnja:



Sve se može izdržati. Čovjek bez hrane, vode i pića može izdržati mjesec i po dana.

Niste ustuknuli ni pred neprijateljima srbskoga roda, svrstavajući se tako u red sa još jednim Radovanom. Svjesni činjenice da premijer može, a možda i ne može biti svako, ma uostalom kao da je bitno, hrabro ste uprli prstom u sve oni koji sanjaju vlažne snove o uništenju Republike Srpske.

Kakav Šmit i Konaković? To su dva SKUBIDANA u BiH. Mogu sada da se prave neke dječije serije na njihovu temu.

Osim dva navedena skubidana, od kojih je jedan švabski okupator, a drugi sarajevski srbomrzac, razračunavali ste se i sa domaćim izdajnicima. Zlatnim slovima će u istoriju biti upisani Vaši skupštinski megdani sa još jednim skubidanom - Nebojšom Vukanovićem i njegovom autošovinističkom listom. Pravda i red? Pored Vas živog, on bi da zavodi pravdu i red. Neće moći.

Ipak, ništa ne traje vječno, pa je tako otkucao čas da pozdravimo i Vas dragi premijeru. Dolaze neki novi klinci, ni tako novi, ni tako klinci, ali ipak dolaze.



Ne brinite se, u amanet nam ostavljate mudrost i hrabrost, ali i ekonomski stabilnu Republiku Srpsku, valjda.

Ili što bi Boris Tadić rekao: Vidimo se u nekom drugom filmu.
U Vašem slučaju vidimo se na nekom drugom putu, autoputu.

S poštovanjem,
Vaš kupljeni glasač.