Zatvaranjem "Koksare" Lukavac 800 radnika ostalo je bez posla. Nakon decenija agonije upravljačke i vladajuće strukture nisu im pružile ni dostojanstven oproštaj. Pitanje statusa radnika jedna je od tabu tema u aktuelnom vremenu gangstersko - monopolističkog kapitalizma, a odgovor treba potražiti u viševijekovnoj istoriji radničkog pokreta.
Samrtni hropac:
Radnik je rob. Rob društvenih i tržišnih potreba. Rob koji ima pravo glasa, ali ostaje nijem. Rob koji je zdravstveno i socijalno osiguran, ali njegov život ne vrijedi skoro ništa. Rob zatvoren u kavez svoje političke upotrebljivosti. Posmatramo li tog jeftinog roba kao stub društva, sitnu maticu ili navoji čije postojanje uzimamo zdravo za gotovo, mi zapravo ni ne znamo ko je on ili ona. Za sve one koji na svoju sreću ili tuđu žalost nisu sposobni da u radniku prepoznaju čovjeka, taj isti čovjek osušenih usta, drhtavih šaka i beznadežnog pogleda postaje samo statistika. Broj na papiru ili ništavni zbir cifara čija se sudbina prelijeva iz baze podataka u Excel tabelu.
Vratimo li se stotinu i kusur godina unazad, na razmeđe vijekova, lako je uočiti da u tadašnjem društvu radnik ima svoju stabilnu poziciju. Tadašnja pozicija nije sjajna, ali sa sobom nosi uticaj, ono što se sa vremenom nije promijenilo jeste struktura društvenog poretka ispod radnika, koju sačinjavaju prosjaci, duševni bolesnici i zatvorenici, gdje treba istaći da ovi potonji nerijetko žive mnogo bolje od radnika.
Tada se, umjesto po prljavim budžacima fabričkih postrojenja, čađavim rudarskim oknima i memljivim dokovima, u udobnosti viktorijanskih stropova i kućnih papuča - rađa komunizam. Okoćen u prestonici kapitalizma - Londonu on će postati zajednički sadržilac svih radnika svijeta.
Karl Marks stavlja krst, odnosno srp i čekić na pleća radnika, namislivši praktično neostvarivu maštariju čije dugoročne posljedice nije mogao da predvidi. Fridrih Engels svesrdno je pomogao njegovo budno sanjanje o kvaziveličanstvenoj budućnosti koja radosno iščekuje radnike.
Upravo zbog toga ne postoji naročita razlika između Marska i Engelsa i braće Grim. Bajka je bajka, bez obzira bila ona dječija ili ideološka.
Stvorivši djelo, istovremeno dovoljno enigmatično da zainteresuje, a taman toliko uhu dopadljivo da opije, isklesali su okove za radničku klasu. Verige toliko smažne da se nuspojave njihovog nošenja osjete i danas, u 21. vijeku.
Stvaranjem koncepta utopijske ideologije začet je populizam prije populizma, a vrlo brzo dobio je i sudbonosnu priliku da ispita svoje prodajne mogućnosti na svojoj fokusi grupi: radnicima, seljacima, rudarima, obespravljenima.
Ta ista fokus grupa vremenom je evoluirala u stado žrtvenih jaganjaca koji do dana današnjeg nisu uspjeli sa sebe da skinu kletvu svog ideološkog oca. Marks je tako ubio čovjeka, ali je smrt odgađana duže od jednog vijeka.
Hipokrizija:
Zanimljivo je da dva ponajveća ideologa i teoretičara komunizma i socijalizma uopšte i nisu bili radnici, nikada. Karl Marks i Vladimir Ilič Lenjin živjeli su na račun golemog porodičnog nasljedstva i salonskog preseravanja, a posljedično, pa čak i posthumno nagrađeni su i idolopoklonstvom svojih pristalica. Srp, čekić, lopatu ili šljem mogli su da vide samo na propagandnim posterima, a zadovoljstvo da iste dotaknu sebi nikada nisu dozvolili.
Njihova propovijedanja vremenom su postala plastično opravdanje za dikaturu, totalitarizam i ugnjetavanje širokih narodnih masa. Statistički posmatrano komunizam i njegovi derivati zbirno su ubili više ljudi nego li simbioza nacizma i fašizma. Revolucije su prerasle u čistke, a čistke u pokolje i genocide, bez ikakvog opravdanja osim antirevolucionarne paranoje.
Snovi i džepovi radnika su opustošeni, a mase bez čvrstog identiteta počele su da tragaju za novim političkim osloncem. Tada je ruku prividnog spasa pružila desnica.
Ideološka retardacija:
Radništvo je kroz svega par generacija evoluiralo u osnovni bedem desničarenja. Glavni neprijatelji više nisu bili protivnici revolucije ili lahor kapitalizma sa zapada, već uvezeni strani radnici i njihova kultura, ljevica kojoj se spočitava nasljeđe komunizma i nezavisna inteligencija koja ne toleriše zablude.
Radnici su tako, kroz svega dva naraštaja postali sredstvo u rukama desnog radikalizma. Upitnik nad dilemom zaštite prava onih koji pokreću ekonomiju. Ovakva praksa ne treba da čudi, jer su originalni fašizam i nacizam, na koje se njihove neo varijante direktno nasljanjaju nastali raslojavanjem radničkih partija. Nacistička partija Njemačke u originalu je zapravo Nacionalsocijalistička radnička partija koja je u svojim redovima okupljala bivše vojnike, propale umjetnike, nezadovoljne sindikaliste i potplaćene radnike. Nešto južnije, tačnije u Italiji, Benito Musolini svoju je političku karijeru počeo kao socijalista. Ni jednom ni drugo nije trebalo mnogo da u radnicima prepoznaju zlatnu žilu, koja im je naknadno omogućila da bez većih poteškoća
Tako se kolo radničke (ne)sreće okrenulo. Radnici su od prijepora između ljevice i desnice, preko dominantne zastupljenosti kroz komunizam, došli na početak, kada iznova treba da se opredijele, ali ovog puta desnica nema adekvatnu protutežu, jer je očito da u savremenoj politici nema mjesta za socijalizam ili neokomunizam, dok fragmenti fašizma uz nacionalne katalizatore zauzimaju sve veći prostor.
Promaja u stomaku:
I dok političke elite, bez obzira na ideološki make - up ostvaruju svoje ciljeve, radnici ostaju na cijedilu. Grupacija čija je sudbina određena nkolektivnom (ne)sposobnošću da prepoznaju svoje mogućnosti i iskoriste društveni položaj, osuđena je na ulogu političkog objekta, a ne subjekta.
Promaja u stomaku koja zateže želudac i suši grlo još dugo će biti radnička svakodnevica, a ista bi uz razvoj proizvodne tehnologije mogla postati još i gora.
Od golorukih revolucionara koji bez zadrške jurišaju na klasne neprijatelje ostala je još samo ljuštura čije iznemogle ostatke komadaju tržišni lešinari, pretvarajući tako radnike u endemsku vrstu.
