Ponekad pomislim da sam se trebala malo više gurati kroz život. Ne ono diskretno, kulturno „izvinite, mogu li proći“, nego pravo, balkanski — laktovima, pogledom koji reže i rečenicom „znaš li ti ko sam ja!?“ Iako ni ja sama nisam sigurna ko sam, ali zvuči autoritativno.

Možda bih danas imala više.

Više para, više veza, više tih famoznih „kontakata“ koji se čuvaju kao porodično srebro, a koriste kao lična karta.
Možda bih naučila da uzmem i ono što nije moje, pa to poslije nazovem sposobnošću.

Jer kod nas, ako nešto dovoljno dugo držiš u rukama — to postane tvoje. Zakon je fleksibilan, kao kičma prosječnog političara.

Ali onda se sjetim da prezirem takve ljude. Ne malo. Ne onako usputno. Nego duboko, iskreno, gotovo profesionalno.

I zanimljivo, taj prezir je uzajaman.

Oni mene gledaju kao neuspjeh — neko ko „nije znao da se snađe“. A ja njih gledam kao dokaz da se sve može kad dovoljno spustiš kriterije. I moral.

U ovoj zemlji, guranje nije izbor — to je ideologija. Ovdje se ne napreduje, ovdje se probija. Kao kroz gužvu u autobusu koji nikad ne dolazi na vrijeme, ali svi nekako stignu tamo gdje su naumili — samo neki sjednu, a neki vise na vratima i glume da je to isto.

Politika? To je već posebna disciplina otimanja. Tu se ne krade — tu se „preusmjerava“. Ne laže se — nego se „drugačije interpretira stvarnost“.

Nije važno koliko znaš, nego koliko si spreman da zaboraviš. Ideale, obećanja, pa i vlastite riječi od juče. Jer u politici pamćenje je mana, a obraz luksuz.

Gledam te ljude kako se grabe, otimaju, nadvikuju, preskaču redove koje su sami postavili. I svi imaju isti izraz lica — kao da im stalno nešto izmiče. Kao da nikad nije dovoljno. Jer i nije. Pohlepa nema završetak, samo nove nivoe.

A ja?

Ja stojim po strani. Ne zato što ne mogu, nego zato što ne želim. I znam, to danas zvuči skoro pa naivno. Kao da si rekla da vjeruješ u bajke ili pošten konkurs.

Ali postoji neka tiha sloboda u tome da ne moraš nikome ništa dokazivati. Da ne moraš gaziti da bi stigla. Da možeš mirno spavati, bez potrebe da provjeravaš ko ti diše za vratom.

Meni stvarno ne treba puno. Dovoljno da živim bez stida i bez potrebe da objašnjavam kako sam došla do svega što imam.

A oni?

Oni svoje neće ponijeti u grob. Ali će, vjerovatno, do posljednjeg dana pokušavati da naguraju još — kao da postoji neka nagrada za najviše oteto.

Na kraju, svako se drži svog. Oni svog plijena. Ja svog mira.

I nekako mi se čini — nisam ja lošije prošla.