I prije same invazije pobunjeničkih snaga, Ankara, na čelu sa Erdoganom, detaljno je posmatrala sirijski režim u nadi da riješi pitanje Sirije, preciznije turski sukob sa Kurdima na sjeveru ove zemlje.

Podsjetimo, Ankara od 1984. godine, vodi sukob sa kurdskom militantnom organizacijom zvanom PKK. Kao uzročnik sukoba, nameće se pitanje autonomije Kurda kako unutar Turske, tako i na sjeveru Sirije.

PKK, kao što je originalno zamišljeno, se bori za veća prava svog naroda i zaštitu kulture istog.

2016. godine, nakon neuspjelog državnog udara, Erdogan odlučuje intenzivirati napade na pozicije Kurda na granici Turske i Sirije koristeći zračnu potporu, specijalne jedinice turske vojske, te raspoređujući tenkove duž granice sa Sirijom.

No, kakvu ulogu je igrao režim Bashara al-Assada u ovoj priči?

Naime, Ankara se nadala da će koristeći dobre odnose sa Rusijom i Iranom, natjerati Assada za pregovarački stol kako bi se riješilo pitanje Sirije, i samim time, PKK-a.

Mjesecima je Ankara odlagala ofanzivu sirijske pobunjeničke grupe zvane Hayat Tahrir al-Sham (HTS), no kada je postalo očigledno da Assad neće pregovarati, odriješili su ruke HTS-u u njihovoj munjevitoj ofanzivi na Damaskus. Kako i sam Erdogan tvrdi, „On (Assad) odbija razgovarati o budućnosti Sirije zajedno sa nama“.

Ipak, ni u Ankari nisu mogli slutiti proporcije pobunjeničke invazije koja je ubrzo preuzela vlast nad čitavom državom. Kako neki analitičari tvrde, ni sam Erdogan nije očekivao od HTS-a da zauzmu Aleppo, još manje čitavu državu.

No, ovaj neočekivani uspjeh sirijskih pobunjenika otvara nove prilike Ankari za uspostavu odnosa sa novom sirijskom vladom, te potencijalno otvara vrata konačnom obračunu sa PKK-om.

Erdogan, od kada je na vlasti, igra duplu igru kada je Sirija u pitanju. S jedne strane želi predstaviti sebe kao svojevrsnog vođu islamskog svijeta, lidera koji će se uvijek zalagati za muslimane širom svijeta. S druge strane ipak, želi vratiti kući 3 miliona Sirijaca koji se trenutno nalaze u Turskoj.

Pad Assadovog režima daje legitimitet upravo toj ideji. Ministar vanjskih poslova Turske, Hakan Fidan, nedugo nakon pobjede HTS-a objavljuje kako je već 7600 Sirijaca napustilo Tursku i vratilo se kući.

Da čitava situacija bude još ubjedljivija, Fidan najavljuje kako će turske građevinske kompanije aktivno učestvovati u obnovi Sirije. Ironično, Fidan se ovdje referira na kompanije za koje se smatra da su glavne odgovorne za katastrofalne posljedice zemljotresa koji su pogodili Tursku i sjever Sirije prije godinu dana.

Međutim, tu nije kraj. Sjeveroistok Sirije postaje zona sukoba militanata koje podržava Turska i kurdskih snaga koje se tu nalaze. Tol, analitičar posvećen Bliskom Istoku tvrdi kako će Ankara iskoristiti ovu situaciju da dobije „apsolutno sve što želi“. Dalje navodi kako:

„Grad Manbij je pao u ruke snaga koje podržava Turska, a da se ne pojavi na naslovnicama“.

Na konferenciji o Siriji u Jordanu, Fidan je vrlo jasno rekao kako Turska podržava borbu Kurda za svoja prava, ali samo u Damasku. Kako tvrdi Turski Ministar vanjskih poslova:

„Podržavamo legitimne predstavnike sirijskih Kurda u njihovim nastojanjima da se zalažu za svoja prava u Damasku“.

To u praksi znači da je Turska spremna podržati Kurde, ali ograničiti ih na glavni grad Sirije u isto vrijeme, nigdje drugo.

Sjever Sirije također ostaje područje otvorenog sukoba. U posljednjih nekoliko sati, spekuliše se kako bi Ankara mogla izvršiti invaziju na sjever Sirije. Satelitske snimke ukazuju na povećane aktivnosti Turske vojske te raspoređivanje tenkova duž pomenute granice.

Sasvim je sigurno da će HTS pokušati izbjeći izolaciju i nastojati da postane priznat od strane međunarodne zajednice. U tome će im biti potrebna sva moguća pomoć, a upravo Turska se nameće kao najbliži saradnik na međunarodnoj sceni što ide u prilog Ankari i daje legitimitet potencijalnoj invaziji.