Otvoreni upitnik za građane jadne nam jedine:

Zašto umjesto imena ubijenih Palestinaca ne čitamo imena odseljenih Bosanaca i Hercegovaca?
Zašto odlazimo u humanitarne misije u Gazu, ali ne gulimo krompir u našim javnim kuhinjama?
Koliko će se još arafatki i palestinskih četverobojki zavijoriti, uz pokliče Free, free Palestine, dok se mase iz Sarajeva, Zenice ili Hadžića ne ustreme ka državnim institucijama?
Do kada ćemo paliti petrolejke po tuđim tamnim vilajetima, dok naš ostaje u mraku?

Zašto nam je sve preče od nas samih?
Zašto smo nebitni u sopstvenoj državi?
Hoćemo li i kada, kao što maršitamo za Palestinu, marširati i za srpske povratnike u Mostaru, bošnjačke u Prijedoru ili hrvatske u Derventi?
Hoćemo li i kada osim 11. jula čitati imena ubijene djece Srebrenice?
Do kada ćemo povlačiti paralelu između palestinskog scenarija i BiH?
Do kada će kompleks niže vrijednosti biti na snazi?
Do kada ćemo odbijati da priznamo uticaj izraelskog kapitala u BiH?
Do kada će nam država biti zadnja rupa na svirali, osim naravno kada plivaju Ismaili i Lana ili Zmajevi trče za loptom?

Do kada će stanovnici Donje Jablanice biti bez krova nad glavom, dok sakupljamo crkavice za obnovu Gaze?
Hoćemo li vječno kriviti naše i njihove političare koje sami biramo i kojima se sami prodajemo?
Da li ćemo ikada priznati parče naše krivice?

Do kada će našu stvarnost oblikovati trojni pakt laktaškog vožda, poljinskog sultana (i sultanije), najprvijeg prvog u Hrvata i šaka osrednjih evropskih diplomata?

Kada?
Kako?
Koliko?
Do kada?
Hoćemo li?

Satkani od viševijekovne nemogućnosti da utičemo na sopstvenu sadašnjost i budućnost, linijom manjeg otpora okrećemo se prošlosti. Njome nadmoćno manipulišemo, podređujući je sebi, jer znamo da je istorija bespomoćna, te da nema ko da je brani. Mnoštvom sekundarnih distrakcija okupiramo trenutak. Tako se stvara iluzija rada, stvaranja, zauzetosti. Privid progresa iza čijih kulisa se odvija stagnacija.

Malograđanska je to potreba da se o svemu zna sve, ali da se istovremeno ni o čemu ne zna dovoljno. Kompletnost znanja u direktnom je sukobu sa položajem malograđanina.

Humanost i merhametluk sastavne su komponente strukture stanovništva ove zemlje, zasigurno su važniji nego bilo koja etnička, krvna zrnca. Ipak, ta nasušna, neiskorijenjiva dobrota koja ne poznaje sopstvene granice - naš je najveći neprijatelj, upravo zato što kurs njenog dejstva ide isključivo od nas ka drugima. Nikada u obrnutom smjeru.


Bježeći od sopstvenih problema, uskačemo u kovitlac tuđih. Halapljivo grabimo sve okolne nedaće i agonije, tovareći ih na svoju grbaču. Kao d nam nije dosta naših tegoba. Malo nam, svikli na bonluk, čak i onda kada je patnja njegova mjerna jedinica. Kolektivni sadomazohizam.