Prvog maja, na Dan rada, zastupnica u Skupštini Unsko-sanskog kantona Fatka Kulenović iz Socijaldemokratske partije BiH objavila je na društvenim mrežama svečanu čestitku svim radnicima. Pisala je o dostojanstvu rada, pravičnim platama i borbi za radnička prava. Zvuči lijepo. Ali kada pogledamo njene vlastite brojke – priča dobija sasvim drugačiji ton.

U aprilu 2026. godine, zastupnica Kulenović prisustvovala je jednoj jedinoj sjednici Skupštine USK – onoj održanoj 29. aprila. Radila je osam sati. Za tih osam sati, plus sve položaje koje obnaša u skupštinskim komisijama i tijelima, na njen račun stiglo je ukupno 2.925,00 KM.

Kako je taj iznos složen? Osnovna mjesečna naknada zastupnice iznosi 2.115,00 KM. Povrh toga, dobila je 225,00 KM jer je bila prisutna na sjednici, zatim 225,00 KM jer predsjedava jednom skupštinskom komisijom, pa 180,00 KM jer je član Kolegija Skupštine i još 180,00 KM jer je član još jedne komisije. Sve zajedno – 2.925,00 KM za jedan radni dan.

No tu priča ne završava. Zastupnica Kulenović je istovremeno stalno zaposlena na Univerzitetu u Bihaću, gdje prima mjesečnu platu od preko 3.800 KM. To znači da njena ukupna mjesečna primanja u aprilu 2026. godine iznose najmanje 6.725,00 KM – a moguće i više. Da bi jedan radnik s minimalnom platom dostigao taj iznos, morao bi raditi više od šest punih mjeseci.

Sada pogledajmo s druge strane. Radnik u Unsko-sanskom kantonu koji prima minimalnu platu dobija 1.027 KM – za cijeli mjesec rada. To je otprilike 22 radna dana, oko 176 sati za stolom, strojem ili na gradilištu. Zastupnica je za osam sati iz skupštinske kase zaradila skoro tri minimalne plate – a da pri tome ima i redovnu univerzitetsku plaću koja sama po sebi premašuje minimalac više od tri i po puta.

A što znači ta minimalna plata u stvarnom životu? U BiH, osnovne životne potrebe jedne porodice – hrana, režije, odjeća, prijevoz – koštaju oko 3.335,70 KM mjesečno. To je takozvana potrošačka korpa, košarica osnovnih troškova. Radnik s minimalnom platom može pokriti jedva trećinu te košarice. Zastupnica Kulenović, samo s naknadama iz Skupštine, pokriva skoro cijelu košaricu. Kada se tome doda univerzitetska plata, njena ukupna primanja premašuju potrošačku korpu za više od dva puta.

I upravo ta ista zastupnica, prvog maja, piše radnicima: "Vaš rad mora biti poštovan, zaštićen i pravedno plaćen."

Niko ne osporava zastupnici pravo na prazničku čestitku. Ali problem je u tome što objava ne sadrži ni tračak samorefleksije. Nije se zapitala – niti jednom riječju naznačila – postoji li možda nešto neprikladno u tome da osoba s ukupnim mjesečnim primanjima od najmanje 6.725,00 KM podučava radnike o dostojanstvu rada. Kantonalnu skupštinu finansiraju upravo ti isti radnici, kroz svoje poreze i doprinose – radnici koji jedva spajaju kraj s krajem, dok zastupnica kumulira dvije ogromne plaće istovremeno.

Za prvomajske praznike, radnik u realnom sektoru iskoristio je slobodan dan da se odmori u svom domu. Nije imao za slavlje – minimalna plata to ne dopušta. Zastupnica Kulenović imala je mnogo više razloga za dobro raspoloženje.

Pisati o dostojanstvu rada dok istovremeno primaš dvije plaće koje zajedno iznose više od šest minimalnih – to nije solidarnost. To je prazna fraza.