Temeljni propis koji zabranjuje postojanje i rad kamenoloma u III zoni zaštite je Odluka o zaštiti izvorišta vode za piće Klokot i Privilica, koju je Gradsko vijeće Grada Bihaća donijelo 2019. godine, a prethodno i 2009. godine. Pitanje koje se postavlja jeste: Zašto je Gradsko vijeće dalo saglasnost za zaključenje (2011.) i kasnije prenose ugovora o koncesiji (2019. i 2024.), unatoč postojanju ove zabrane? Platforma "Plješevički otpor - Međudražje bez kamenoloma" ostala bez odgovora, a odgovor Gradske uprave nikada nije bio jasan.

Treba napomenuti da Odluka o vodozaštitnim zonama nije proizvoljni akt gradskih vlasti, već je u skladu sa Zakonom o vodama FBiH i Pravilnikom o određivanju zona sanitarne zaštite izvorišta termalne i vode za piće Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva (Službene novine FBiH 88/12). Dakle, ova odluka ima čvrstu pravnu osnovu i njeno nesprovođenje od strane odgovornih institucija izaziva opravdanu zabrinutost.

Iako je Odluka Gradskog vijeća Bihać o zaštiti izvorišta Klokot i Privilica iz 2019. godine obavezivala nadležne da u roku od godinu dana usklade svoje odluke sa ovom odlukom, Agencija za vodno područje rijeke Save nije postupila po ovoj obavezi. Naime, Agencija je donijela novo rješenje o vodnoj dozvoli 10. marta 2023. godine, pozivajući se na Odluku iz 2009. godine. Na upit, koji je bio od strane grupe građana okupljenih oko platforme "Plješevički otpor - Međudražje bez kamenoloma", koji je bio vezan za pitanje zašto su donijeli novu vodnu dozvolu. Na to su odgovorili da nisu bili upoznati s novom Odlukom. Ovo je neprihvatljivo, jer je riječ o značajnom propustu koji se odnosi na zaštitu vodozaštitnog područja. Vodnu dozvolu su izdale pozivajući se na nategnutu interpretaciju postojanja privredne aktivnosti, što nije tačno jer je zakonita eksploatacija započela tek u novembru 2011. godine, dakle nakon stupanja na snagu Odluke o vodozaštitnim područjima.

Platforma "Plješevički otpor - Međudražje bez kamenoloma" već u oktobru 2025. godine podnijela pravni lijek Federalnom ministarstvu poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva pri Vladi F BiH u vezi s ovom vodnom dozvolom, još uvijek nije donesena odluka. Ovaj proces pokazuje jasnu pasivnost i neučinkovitost nadležnih organa, što stvara ozbiljne pravne i ekološke prijetnje.

U vezi s tim, Prostorni plan Unsko-sanskog kantona (USK) iz 2023. godine, koji je pripremilo Kantonalno ministarstvo prostornog uređenja i zaštite okoliša USK, a usvojila Skupština USK, predviđa kamenolom u Međudražju. Ovaj plan je u direktnoj suprotnosti s Odlukom o zaštiti izvorišta Klokot i Privilica iz 2019. godine, jer se njime ne usklađuju planski i vodni dokumenti, kako je to zakonski obavezno.

Za još veći problem smatra se i to što je jedini nadležni inspektor za nadzor nad sprovođenjem Odluke o zaštiti izvorišta gradski vodni inspektor, a to radno mjesto je trenutno upražnjeno. Zašto je ovo radno mjesto prazno? Ovo pitanje ostaje bez odgovora, ali je jasno da njegova praznina direktno utječe na kvalitet nadzora i provođenja zaštite izvorišta. Kada "Plješevički otpor - Međudražje bez kamenoloma" obrati za inspekcijski nadzor, gradska uprava Bihać prosljeđuje zahtjeve Kantonalnoj upravi za inspekcijske poslove USK, gdje nadzor sprovodi rudarski inspektor, što je apsurdno jer se pitanjima vodozaštite treba baviti specijalizirani vodni inspektor. Takav pristup omogućava da kamenolom u vodozaštitnoj zoni bude formalno izuzet od nadzora, temeljen na "nenadležnosti" inspektora.

Iz svega navedenog postaje jasno da su Gradska uprava Bihać, Agencija za vodno područje rijeke Save FBiH i Federalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva FBiH postale instrumenti koji, umjesto da štite interese građana Bihaća, čine sve da ide na ruku koncesionaru kamenoloma, ignorirajući očiglednu prijetnju po zdravlje i sigurnost građana Bihaća. Ove institucije nisu samo pokazale nevjerovatnu pasivnost, već su direktno olakšale i omogućile nastavak eksploatacije resursa u vodozaštitnim zonama, koje bi trebale biti zaštićene od bilo kakvih aktivnosti koje mogu ugroziti kvalitet vode.

Postavlja se legitimno pitanje – kako je moguće da institucije koje bi trebale štititi okoliš i zdravlje stanovništva, u ovom slučaju, djeluju kao „tihi partneri“ interesima privatnih kompanija? Ove vlasti nisu samo zakazale u implementaciji zakona, nego su svojom šutnjom i nečinjenjem pružile zeleno svjetlo za ekološki i ljudski neodržive prakse. Takav pristup predstavlja jasan pokazatelj da je javni interes postao žrtva privatnih interesa. Umjesto da se postave kao čuvari javnog dobra, ove institucije čine da se prava građana i okoliša potkopavaju u korist komercijalnih interesa koji dolaze na štetu zdravlja ljudi.

Kako je moguće da se, nakon svih ovih godina upozorenja i pravnih zahtjeva, institucije nisu obratile ozbiljnu pažnju na zabrinutosti građana okopljunih oko platforme "Plješevički otpor - Međudražje bez kamenoloma"? Da li je moguće da je ljudsko zdravlje na drugom mjestu, a privatni interesi na prvom? U svakom slučaju, jasno je da se ovim institucionalnim propustima ne štiti javni interes, već su građani Bihaća ostavljeni na milost i nemilost koncesionaru koji koristi prirodne resurse na štetu ekološke ravnoteže i života ljudi.