Njegovo ime je Mile.
Ako mu bude malo jedna činija graha za ručak ili ne dobije svoj zasluženi, ustavom zagarantovani puding, onda počne mahnito da razbacuje igračke, cijepa (ne)važeće dokumente i napada muslimansku dječicu.

Prijeti izlaskom na vrata vrtića i zapišava oko tute, dok se druga djeca igraju. Upire prstom u stranog vaspitača i govori mu kako nije nadležan da ga vaspitava, i kako je njegov deda ganjao takve po Kozari.
U vrtić često dolazi helikopterom, a koristi ga i kada ide na rođendan svog najbolje druga Dragana.

Malog Gagija vaspitačice od milja zovu Šefe. Njih dvojica uvijek u tandemu prave rusvaj, ali mali Dragan ima podršku uprave vrtića, pa tako nikada ne najebe, a onda ispada da je Mile sve sam skrivio. Mile onda sazove ostale drugare kako bi tražio podršku, potkupi ih bonbonama ili im obeća nove igračke za sljedeće 4 godine. Tada mu ostali mališani kliču, a proćelavi vaspitač kipti od bijesa. Piše dopise, poziva na kulturu dijaloga i spuštanje unutarvrtićkih tenzija.

Kada, u čestim slučajevima, Mile prevrši sve granice uhvati se za skute vaspitačici i plačnim glasom ponavlja: Teto neću više. Istovremeno mangupski nagovara i svoje drugare da otputuju na drugi kraj vrtića kako bi odobrovoljili bogatu plavu vaspitačicu preplanulog tena, koja vodi smjenu.



Ukoliko njegovo djetinjasto lobiranje ne uspije, pronađe nekog od bliskih, poslušnih drugova i svim ostalima kaže kako odabrani drugar više ne može da se igra sa njima i zahtjeva njegovu ostavku sa pozcije drugara. Tako je recimo prošao mali Rale, koji će se sada prepisati u neki drugi, saobraćajni vrtić. U trenutku kada Mile pravi sranja, Gagija niko ne vidi, on se mudro javi tek kada se sve završi.

Među djecom je i mali Drale. On je još u jaslicama, ali bi da se igra sa velikima pa ga oni u svojim igrama razvalče od nemila do nedraga. Malo desno, pa malo lijevo. Voli da glanca murale i da se saginje, ali samo onda kada je to saginjanje isplativo. Povremeno mu odgovara i da se njemu sagnu drugi, ali onda kada se njegovo lice ne vidi. On je voljeni unuk i sin u kojeg je uložen novac iz porodične slamarice. Mnoge je ranije podsjećao na mišićavog Herkula, kada je u njegovom stilu, u punom naletu snage trgao asfalt. Mali Drale je budućnost u svakom pogledu, ali budućnost za slijepce.

Povremeno se iz opoziciong zapećka vrtića, u onom sablasnom ćošku gdje obično stoje kante i metle, začuje se sporadično kreštanje uz mnogo dramskih pauza. To je mali Bake, njegov otac je davno preselio, ali ostale su upražnjene pozicije i prezime. Nekada se i on družio sa Miletom i Gagijem, ali zla vremena zavladaše i pojaviše se Trojica složnih drugara iz druge vrtićke grupe. Svojim obećanjima, da će povećati porcije obroka i da će vrtić biti primljen u evropski savez vrtića, uspjeli su da nagovore drugare da Baketa otjeraju u ćošak za nestašne. Tada su se mnogi nadali da ista sudbina čeka i problematični tandem, ali to se do danas nije desilo.



Na susjednom igralištu, odmah pored vrtića, sa krupnim naočalama na glavi i izvitoperenim usnama, jedan dječak nezasito prelistava Gebelsove slikovnice o propagandi za djecu. Mali Alek mirno promatra dešavanja u vrtiću, a često nagovara Mileta da zvanično izađe iz vrtića kako bi njih dvojica mogli da se igraju. Alek voli i bojanke, naročito one o revolucijama.

Druga djeca koja svraćaju na igralište bune se protiv toga što Alek ometa njihovu igru, te tvrde da je često nasilan, ali da prljavi posao za njega odrađuju drugi dječaci. Maskirani i naoružani plastičnim pendrecima. Krive ga i za pad ljuljaške koja je povrijedila 19 djece, ali Alek ne prihvata odgovornost. Alek je jedno od one djece sa kojom se niko ne igra, a i on je sam sebi dovoljan. I drugoj djeci ga je svakako već pun kurac.

U ovom interaktivnom vrtiću malo šta se postiže dogovorom i čini se da ustanova iz dana u dan propada, dok djeca iz nje odlaze zasićena nepravdom, sa suzama u očima. Nije lako napustiti svoj rodni vrtić, ali je neminovno onda kada njime vlada moćna nekolicina bezobraznika.

Tete su nemoćne, a strani vaspitač glumi strogoću kako bi prikrio činjenicu da ne zna kako se radi sa djecom. Ono oko čega se najlakše dogovore su mjesta za stolom u trpezariji i izbor novih, službenih igračaka kada za to dođe vrijeme. Tada se sloga rasprši vrtićkim prostorijama, sklapajući idilični enterijer u kojem svako može sa svakim, ali sve do jednom.

Stvara se zabluda da su za sve krivi Mile i Gagi, da je Trojka savršena, da je Bake gotov i da Alek poštuje suverenitet vrtića, dok mu zapravo radi o glavi.

Tu su i ostala djeca, djeca bez biografija o kojoj ne znamo ništa, a čiji glas vrijedi mnogo. Upravo ta djeca nose dio odgovornosti za stanje u vrtiću, i sve dok ne zalupaju kašikama i stolicama, dok ne odbiju da učestvuju u igri koja im se servira, vrtić će (ne)dostojanstveno propadati.


P.S.
U BiH se u prosjeku dnevno rodi oko 67 djece. Samo.