Jedimo govna:

Moj prvi komšija je vojno lice. Podstanar u kući rahmetli komšinice čiji sin živi u Kanadi. Rođeni Visočanin, veteran minulog rata, popularno nazvanog odbrambeno - otadžbinski
(iako su se oni koji mu nadjenuše ove epitet ponajmanje branili), raspoređen u Kasarni Mika Bosnić na Manjači.

Milka Mika Bosnić bila je drvarska partizanka koju su švabe ubile 1944. prilikom desanta na drvar. Mika je tada imala 16 godina.



Kasarna koja nosi njeno ime prije 30 godina bila je stalno poprište istih takvih zločina. Tada su neke druge švabe, švabe domaće proizvodnje ubijale, mučile, premlaćivale i izgladnjivale civile jednako nedužne kao što je bila i Mika.

Moj komšija svakog jutra odlazi na posao u Kasarnu Mika Bosnić. On, veteran Armije BiH čuva objekat u kojem su prije 30 godina njegovi sunarodnjaci ubijali njegove sunarodnjake.



Da li je i to patriotizam? Slasno gutanje krutih govana za malu platu , na manjačkoj ledini čija je crnica gutala živote istih takvih ljudi, bića od krvi i mesa, kao što je bila i Mika Bosnić, ali i on - moj komšija iz Visokog.

Ljepša je zemlja kad se gleda iz daleka:

Dok bujice patriotskih fraza gmižu kroz parlamentarne klupe, preko javnih tribina i stranačkih kancelarija, djela koja predstavljaju iskonski patriotizam bivaju zaboravljena. Programirani zaborav nije slučajnost niti posljedica kolektivne amnezije, mada ni taj poremećaj u ovom društvu nije rijetkost, već dobro osmišljen koncept čišćenja memorije i stvaranja prostora za neke nove, friške patriote.
Suficit patriotizma i njegovih derivata je sličan prekomjernoj kilaži. Guši, steže i pritišće sve dok organizam ne postane trajno onesposobljen za življenje. Tako i BiH ima problem sa patriotskom kilažom, jer isuviše je ovo mala zemlja za ovoliki broj patriota! Zakletve, kletve i klevete pršte, toliko ih je da se mogu sakupljati po ulici, ali nema ko da ih uzme, jer je prekomjernost domoljublja mnoge otjerala preko granice, da sakupljaju mrvice inostrane dobre volje, dok ih nostalgija, kao najveća nuspojava emigracije otuđuje od države u kojoj su ponikli. Ne živi se od uspomena, ne jedu se stare, pohabane razglednice, a i miomirisi kahve i ćevapa vremenom izlape. Proluftaju se na promaji života. Ista ta promaja, njemačka, skandinavska ili američka kroz nekoliko genracija odnese i posljednje slovo pomena o Bosni.



Dođu da bi prisustvovali prvom roštilju u godini, a odu na naznake prve jesenje vatre u kaminu. Potroše kreditnu crkavicu, pokažu nam svoja nova, na leasing kupljena auta, poprave zube i povrh svega žale za domovinom, jer jebeš zemlju koja Bosne nema!
Po uzoru na političare pričaju bajke o povratku, o sretnim penzionerskim danima u rodnoj kasabi, o sitnim, malograđanskim prevarama koje im idu od ruke tamo na zapadu, o hladnim Švedima i strogim Švabama, o teškim poslovima i maloj socijali, a onda se hladnokrvno spakuju i desetog ili petnaestog dana odlete nazad u obećane zemlje. Zemlje u kojima nema Bosne, a nema ni njih.
I patriotizam otputuje u vihoru svakodnevice.

Upravo zbog toga ne treba se zavaravati mišlju o progresivnoj, proaktivnoj dijaspori koja nešo čini u korist Bosne i Hercegovine, takvi su odavno digli ruke od jadne nam jedine. Od silnog patriotizma ostale su samo navijačke relikvije, zastava sa ljiljanima, Džekin dres i šal sa utakmice, eventualno slika ispred Sebilja ili na Starom mostu.

Očevi i očusi nacije:

Ko su naše najveće patriote?
Da li je to svjetski putnik sa Soukbunara Dino, zalizani birokrata Nermin ili amaterski gitarista Bakir?
Seoski trgovac Milorad, skojevski pokajnik Dragan ili vječiti student Draško?

Da li su oni stvarne mjerne jedinice te šake jada ljubavi za zemlju i narod?

U ljubavi je najvažnija ljubav prema sopstvenoj guzici, odnosno sebi, to između ostalog nalaže i moderna psihologija - Voli sebe. Voli sebe, svoju fotelju, funkciju, platu i privilegije. U toj moderno sebičnoj ljubavi prema sebi, u toj pandemiji hiperindividualizma bližnji tvoj je suvišan, pomoćno smetalo kojeg se treba kotarisati. Narod, država, žrtve i heroji komadi su tankog platna, potrošni i zamjenjljivi, ali se platnenom zavjesom lako mogu pokriti i prikriti, ali ne i sakriti sva patriotska (ne)djela. Svi ti tenderi, konkursi i namještenja, sva ta službena vozila i putovanja o trošku građana, sav taj silni patriotizam, svo to rastrošno domoljublje o trošku građana.

Mikine kosti odavno su postale prah ispod gustih slojeva blata. Moj komšija je na Manjači, sa puškom ispod ruke i cigarom za ustima otpuhuje dimove svog bijelog Rothmans-a, gledajući ih kako užurbano lelujaju ka Banjaluci.

A gdje smo svi mi zajedno?

Oni - patriote iz prvih safova i najuodbnijih fotelja i Mi - drugorazredni domoljubi koji znamo barem za stid.


Zato:
Smrt patriotizmu, sloboda narodu!