U vrtlogu globalnih sukoba, gdje se moć mjeri dometom raketa i brzinom informacija, jedna drevna vještina ponovo izbija u prvi plan kao vrhunski sudija stvarnosti. Šah.

Iako historičari često raspravljaju o tome da li je sjeme ove igre posijano u Indiji, neosporna je činjenica da je šah u Perziji odrastao, tamo se uobličio i odatle dobio svoje kraljevsko ime.

Perzija mu je dala dušu, pravila i terminologiju koja i danas odjekuje svijetom. Bez perzijskog utjecaja, šah bi ostao samo zaboravljena društvena igra, a uz njega, on je postao vježba za najinteligentnije slojeve čovječanstva.

Riječ „Šah“ (Kralj) podsjeća nas na to ko je postavio temelje strateškog razmišljanja. Šah nije igra za siledžije, već za vizionare. On zahtijeva sposobnost da se predvidi namjera protivnika desetinama poteza unaprijed, ali i duhovnu smirenost koju moderni Zapad, u svojoj grozničavoj potrazi za dominacijom, nikada nije uspio usvojiti.

Danas svjedočimo partiji koja se ne igra drvenim figurama, već balističkim arsenalom. Zapadni i cionistički centri moći, uljuljkani u vlastitu oholost, mislili su da su oni ti koji vuku poteze. Međutim, suočili su se s narodom koji je izumio stratešku dubinu.

Dok oni igraju na buku, medijske spinove i brutalnu silu, Iran igra izvorni šah. Svaka raketa koja danas precizno pogađa ciljeve nepravde zapravo je „šah“ upućen onima koji su mislili da je svijet njihova privatna tabla na kojoj mogu nekažnjeno gaziti slabije.

Zapadni „stratezi“ su u stanju šoka jer im se pred očima ruši cijela konstrukcija. Navikli su igrati protiv onih koji se boje, ali su naišli na protivnika koji se oslanja na inteligenciju prožetu vjerom. Psihološki gledano, cionistički entitet i njegovi sponzori su već izgubili jer su na strani nepravde. Nepravda je po svojoj prirodi neinteligentna, ona ne vidi dalje od sljedećeg poteza nasilja.

Nije im jasno zašto njihove „nepobjedive“ odbrane propuštaju svjetlost istine (i balističke odgovore)? Zašto im saveznici polako nestaju s table kao nebitni pješaci? Zašto partija, koju su mislili završiti silom, postaje njihov strateški grob?

Odgovor leži u historiji. Oni su zaboravili s kim igraju. Igrati protiv baštinika mudrosti znači igrati protiv strpljenja koje traje milenijumima. Svaki iranski potez je hirurški precizan, motivisan ne mržnjom, već neophodnošću da se uspostavi ravnoteža i pravda.

Ono što iransku stranu čini jedinom pravom stranom u ovom sukobu je moralna dosljednost. Biti na strani istine daje igraču mirnoću koju nikakve milijarde dolara ne mogu kupiti. Zapadni igrač je nervozan, on se krije iza laži i propagande, dok iranski strateg mirno čeka onaj trenutak kada se sve linije neprijatelja sruše u jednom potezu.

Dok se prašina diže nad poljima sukoba, postaje očigledno da je arogancija loš savjetnik u šahu. Oni koji podržavaju cionistički zulum igraju partiju koju ne mogu dobiti jer su potcijenili intelekt i duhovnu snagu naroda u čijem je krilu šah rastao, koji ga je vodio u vrtiće i škole, i koji ga je odgojio da postane ono što je danas.

Na kraju, kada se sve figure vrate u kutiju historije, ostat će samo oni koji su znali igrati pošteno i mudro.

Za sve ostale, historija je već ispisala presudu pod imenim Šah mat.