Najbliža paralela između danas i historije nisu 1939. godina, niti 1914., nego period između 1890. i 1914. godine popularno nazvan Belle Epoque, uz jednu važnu razliku.

Belle Époque (franc. lijepo doba) izraz je koji je nastao poslije Francusko-pruskog rata i njime se prvenstveno opisuje mirnodopsko razdoblje u francuskoj povijesti od 1871. sve do 1914. Izraz se koristi općenito da bi se opisao i prevladavajući duh tog vremena u Evropi.

Posmatrajući period prije 1914. godine, na površini globalna trgovina cvjeta, prisutan je tehnološki optimizam, ekonomije su naizgled umrežene. Elite se sastaju, pregovaraju, govore o "racionalnosti". Ispod površine se dešava brza promjena odnosa moći. Nove sile traže "svoje mjesto", stare sile misle da još kontrolišu pravila. Savezi postoje, ali su krhki. Prilično blisko današnjem stanju, osim razlike u jednom ključnom elementu. Nekada su imperije bile iskrene, a danas imperije glume poredak. Prije 1914. godine sile su otvoreno priznavale da moć odlučuje, kolonije su bile normalizovane, a teritorijalne ambicije nisu bile maskirane.

Danas se teritorijalne ambicije pakuju u jezik sigurnosti, tržišta i stabilnosti. Pravo se ne odbacuje — instrumentalizuje se. Govori se o pravilima, ali se pravila selektivno primjenjuju što čini današnju situaciju nestabilnijom nego tada. Zašto? Jer je licemjerje teže za upravljanje od cinizma.

Najbliži konkretan presedan je Sudetska kriza (1938) — ali bez ideologije.

Sudeti je historijski naziv za pogranično područje u bivšoj Čehoslovačkoj, današnjoj Češkoj Republici, na njenoj granici prema današnjoj Austriji, Njemačkoj i Poljskoj. U Sudetima je prije Drugog svjetskog rata živjelo većinom njemačko stanovništvo – tzv. Sudetski Nijemci. Kriza oko Sudeta 1938. godine bila je klasičan primjer kako se međunarodni poredak raspada ne kroz rat, nego kroz popuštanje pred pritiskom. Nacistička Njemačka je tražila aneksiju Sudetske oblasti Čehoslovačke pod izgovorom zaštite njemačke manjine i "sigurnosnih interesa", iako je stvarni cilj bio razbijanje čehoslovačke države bez ispaljenog metka. Velike sile tog vremena, prije svega Velika Britanija i Francuska, prihvatile su ovaj zahtjev kroz Minhenski sporazum, vjerujući da time kupuju mir. Umjesto stabilnosti, dobile su presedan: poruku da se granice mogu mijenjati pritiskom ako je protivnik dovoljno odlučan, a saveznici dovoljno uplašeni ili neodlučni. Sudeti nisu bili uzrok rata, nego dokaz da se pravila više ne brane — što je bio uvod u potpunu dezintegraciju evropske sigurnosti godinu dana kasnije.

Sličnosti su da velika sila traži teritoriju "iz sigurnosnih razloga", obećavajući da je to "posljednji zahtjev". Pritisak se vrši bez formalnog rata, a saveznici slabije strane vagaju "realnost". Razlika je što danas nema masovne ideologije, ali ima čistog interesa, što je opasnije, jer interes ne poznaje granice.

Paralela sa krajem Lige naroda (1931–1936)

Liga naroda je bila međunarodna organizacija država osnovana na prijedlog predsjednika SAD, Woodrow Wilsona nakon Prvog svjetskog rata sa temeljnim ciljem . mir u svijetu. Kraj Lige naroda između 1931. i 1936. nije nastupio formalnim raspadom, nego gubitkom autoriteta, što je bilo daleko pogubnije. Kada je Japan 1931. okupirao Mandžuriju, Liga je reagovala izvještajima, osudama i komisijama, ali bez stvarnih sankcija ili prinude; poruka agresoru je bila jasna - pravila postoje, ali njihovo kršenje nema cijenu. Taj obrazac se ponovio italijanskom invazijom na Etiopiju 1935., kada su sankcije bile simbolične i lako zaobiđene, dok su ključne sile izbjegavale konfrontaciju radi vlastitih interesa. Do 1936. Liga naroda je još formalno postojala, ali je prestala biti faktor odvraćanja: institucija je ostala, ali je moć prešla iz pravila u ruke onih spremnih da ih ignorišu. Time nije propala samo jedna organizacija, nego ideja kolektivne sigurnosti kao stvarnog mehanizma mira.

Kad je Japan zauzeo Mandžuriju institucije su reagovale sporo. Osude su postojale, ali su sankcije bile mlake. Poruka je bila jasna: pravila postoje, ali se ne brane.

Današnja situacija funkcioniše po istom obrascu: zabrinutost, pozivi na dijalog i "deeskalaciju" ali bez jasno određene crvene linije koja se ne smije preći. I prije kao i sada, presedan je bio važniji od teritorije.

Ključna razlika u odnosu na istoriju je nuklearno oružje, a to mijenja sve.

Iako je direktni rat malo vjerovatan, stalna kriza je neizbježna. Pritisak se seli u ekonomiju, tehnologiju, teritorijalne "sive zone". Zato današnji svijet ne liči na 1939, nego na 1910. bez izlaza kroz rat. To je novi fenomen.

Najtačniji istorijski opis sadašnjeg trenutka, ako mora stati u jednu rečenicu je - Svijet je u fazi raspada poretka, ali bez mehanizma za njegovo resetovanje.

Nekada je rat resetovao sistem uz globalnu katastrofu. Danas bi rat bio preopasan za sve. Ali, poredak se ipak raspada i to stvara dugotrajnu nestabilnost, stanje vječnog tinjanja, bez eksplozije.

Historija je nemilosrdno dosljedna u jednoj stvari. Kad pravila izgube značaj moć postaje argument, presedani se normalizuju, a ishod nikad nije stabilnost, mir i kontrolisana dominacija, nego neočekivan lom na mjestu koje niko nije pratio. Ne tamo gdje svi gledaju., nego na margini.

Ako je 20. vijek naučio svijet da je rat previše skup, 21. vijek nas tek uči da je konstantni haos bez rata sporiji ali barem jednako razoran.