Odrastati u Bosni i Hercegovini znači rano naučiti imena naroda, prije nego imena svojih komšija. To je valjda naš nepisani kurikulum: nauči ko si, ali kroz ono što ti drugi kažu da trebaš biti. Nacionalizam je, za moju generaciju, došao kao naslijeđe — ne izbor, nego paket koji stoji na kuhinjskom stolu, potpisan tuđim rukopisom. A mi ga otvaramo, proučavamo, nekad odbacujemo, nekad se uplašimo njegovog sadržaja.

Mi, mladi, često slušamo kako smo „budućnost ove zemlje“, ali istovremeno nas drže prikovane za prošlost. Očekuje se da razumijemo historiju, ali ne da je propitujemo. Da znamo ko je „naš“, a ko „njihov“, iako mi već odavno ne vidimo svijet tako. U stvarnosti, naš život se odvija na mjestima gdje se ljudi dodiruju, sarađuju i smiju bez pitanja o krvnim zrncima.

Najveća ironija nacionalizma danas jeste ta što se najviše hrane predrasudama onih koji se nikada nisu ni sreli. Neki koji najglasnije govore o drugima nikada nisu sjedili u istoj učionici s njima, nisu dijelili sendvič, nisu zajedno spremali ispit. Oni žive u pričama, a mi u stvarnosti.

Zato je perspektiva mladih drugačija. Ne savršena, ne idealistična koliko se ponekad misli — nego jednostavno praktična. Ne zanima nas ko je koje nacije kad se zapošljavamo, kad apliciramo za stipendiju ili kad pokušavamo otići iz zemlje. Predrasude su teret koji nam ne pripada, ali nas usporava. Nismo mi gradili te zidove, ali oni i dalje stoje između nas.

Ponekad se pitam koliko bi ova zemlja bila lakša za disati da se o identitetu ne govori kao o odbrambenom mehanizmu. Možda bismo napokon prestali mjeriti ko je veći patriota i počeli mjeriti ko je bolji čovjek. Možda bismo shvatili da različitost nije prijetnja, nego realnost — i da je jedino pitanje hoćemo li je živjeti ili se od nje skrivati.

Moja generacija zna da normalnost nije luksuz — to je pravo. I zna da je (su)život mnogo manje komplikovan nego što stariji tvrde. Oni koji se boje miješanja zapravo se boje gubitka kontrole, ne našeg identiteta. A mi samo želimo živjeti život u kojem nas neće predstavljati oni koji ne dijele naše vrijednosti.

Nacionalizmi će vjerovatno još dugo biti glasni. Ali ono što vidim među mladima daje mi nadu: da će jednoga dana biti i nadjačani. Ne zato što ćemo zaboraviti ko smo, nego zato što ćemo to konačno znati bez potrebe da se dokazujemo kroz mržnju.

Na kraju, možda je ključ u jednostavnoj istini: predrasude se ne gase velikim govorima, nego malim susretima. A mi ih već svakodnevno živimo — u kafićima, na fakultetima, u projektima, u šalama koje prelaze granice koje drugi crtaju.

Možda je baš tu, u toj spontanosti, skriven odgovor na sve naše podjele. Jer dok se stariji i dalje prepiru oko zidova, mi smo već naučili da se kroz njih može i — proći.