Nakon što je platforma plenum.ba dana 16. aprila 2026. godine objavio analitički tekst o trošenju 11.006.729,00 konvertibilnih maraka iz Budžeta Unsko-sanskog kantona od strane Sportskog saveza USK, javnost je s pravom očekivala jedan od dva moguća odgovora: ili konkretno demantiranje iznesenih činjenica, potkrijepljeno dokumentima – ili šutnju. Link: 11 mil. KM i ni jedan izvještaj: Sportski savez USK skriva troškove od javnosti. Milion KM za sport kad sporta nije bilo

Zastupnik u Skupštini USK, delagat u Domu naroda FBIH i predsjednik Sportskog saveza USK Emir Dautović (NES BIH) odlučio se za treću opciju – onu koja, nažalost, u USK političkoj (ne)kulturi nije nikakva iznimka: podsmijeh, lični napad i skretanje pažnje s teme.

Šta je Dautović zapravo rekao – i šta nije (Prilog na kraju teksta)

Dautovićev javni odgovor na tekst koji dokumentira trošenje jedanaest milijuna maraka javnog novca svodi se na sljedeće: autor teksta je njegov "školski drug koji se ubi da postane VELIKI novinar", te da "sport nikad nije bio zabranjen, samo su se pravila mijenjala."

To je sve.

Ni riječi o 11.006.729,00 KM. Ni riječi o 1.050.000,00 KM potrošenih u pandemijskoj 2020. godini. Ni riječi o tome zašto na službenoj web stranici Saveza ne postoji ni jedan jedini finansijski izvještaj. Ni riječi o sukobu interesa koji nastaje kada predsjednik institucije koja troši javni novac istovremeno sjedi u skupštinskom tijelu koje nadzire to trošenje.

Umjesto svega navedenog – stigla je poruga.

O "školskom drugu", Pulitzerovoj nagradi i tome "koji se ubi"

Radi preciznosti i istine – kojom Dautović savjetuje da se "barata" – valja razjasniti nekoliko stvari.

Autor teksta nije Dautovićev školski drug u onom smislu u kojem on to sugerira. Možda je postojalo kratko zajedničko školovanje do sedmog razreda osnovne škole – no to ne čini nikoga "školskim drugom" u smislu bliskog poznanstva, niti tu činjenicu čini relevantnom za predmet rasprave.

Posebno je indikativna Dautovićeva formulacija "koji se ubi da postane VELIKI novinar" – napisana velikim slovima, s dozom prezira koja ne ostaje skrivena ni iza naoko šaljivog tona.

Ova rečenica govori mnogo više o Dautovićevom odnosu prema novinarstvu nego što on možda želi otkriti. U njoj se krije uvjerenje koje je, nažalost, duboko ukorijenjeno među određenim profilom bosanskohercegovačkih politikanata: da je novinarstvo koje postavlja pitanja o javnom novcu – ambicija, taština ili lična opsesija, a ne javna služba i demokratska nužnost.

Novinar koji istraži trošenje 11 milijuna maraka javnog novca ne "ubi se" da postane slavan. On radi ono što novinarstvo po definiciji mora raditi – postavlja neugodna pitanja onima koji raspolažu javnim resursima i traži odgovornost u ime građana koji taj novac plaćaju.

Dautović, s druge strane, "ubi se" da odgovori na ta pitanja – i nije uspio.

Što se tiče ambicije da postane "VELIKI novinar" – autor ovog teksta tu ambiciju niti potvrđuje niti joj teži. Novinarstvo nije takmičenje u veličini. Novinarstvo je, u svojoj najosnovnijoj formi, postavljanje pitanja onima koji raspolažu javnim novcem i traženje odgovora u ime građana koji taj novac plaćaju.

Ako je to definicija "ubijanja se da postaneš VELIKI novinar" – onda je to posao koji mora biti urađen, bez obzira na epitet koji mu se prilijepljuje.

Autor ne traži ni ne očekuje Pulitzerovu nagradu. No s obzirom da je Dautović "završio" Fakultet za sportski menadžment, vjerovatno zna ko je bio Joseph Pulitzer – što samo čini situaciju pikantnijom: predsjednik sportskog saveza, umjesto da odgovori na dokumentirane navode o milijunskim javnim sredstvima, odlučuje se za podsmijeh prema novinaru koji radi upravo ono što Pulitzerova nagrada oduvijek nagrađuje – istraživačko novinarstvo u službi javnog interesa.

"Sport nikad nije bio zabranjen" – istina koja skriva laž

Jedina supstantivna rečenica u Dautovićevom odgovoru jest tvrdnja da "sport nikad nije bio zabranjen, samo su se pravila mijenjala."

Ovo je tehnički djelimično tačno – i upravo zato je tako opasno.

Da, sport kao takav nije bio formalno "zabranjen" u svakom trenutku tokom 2020. godine. Ali organizirana sportska takmičenja, javne sportske manifestacije, rad sportskih dvorana i okupljanje sportskih ekipa – bili su obustavljeni, ograničeni ili potpuno zabranjeni tokom značajnog dijela te godine, temeljem odluka Kriznog štaba i nadležnih organa vlasti u Federaciji BiH i na kantonalnom nivou.

Pitanje koje ostaje otvoreno nije semantičko. Pitanje je konkretno i finansijsko: šta je Sportski savez USK konkretno uradio u 2020. godini za 1.050.000,00 KM, u kontekstu svih ograničenja koja su tada bila na snazi?

Na ovo pitanje Dautović nije odgovorio. Nije ni pokušao.

Iza zida od 200 maraka – institucionalna cenzura

Svi relevantni podaci na kojima se temelji ova analiza pronađeni su u Službenim glasnicima Unsko-sanskog kantona. No ovdje valja razjasniti jednu ključnu činjenicu koju Dautović, kao zastupnik u Skupštini USK, vrlo dobro poznaje: Službeni glasnici USK nisu javno dostupni svim građanima.

Da bi pristupio ovom temeljnom dokumentu kantonalne vlasti, običan građanin USK mora platiti godišnju pretplatu od 200 konvertibilnih maraka. U kantonu s prosječnim primanjima kakva vladaju u USK, ovo nije simbolična cifra – to je stvarna finansijska barijera koja velikom broju građana onemogućava uvid u to kako se troši njihov vlastiti novac.

Autor ovog teksta, kao nezavisni istraživački novinar, nije u mogućnosti priuštiti pretplatu od 200 KM godišnje – što je, uzgred rečeno, realnost većine nezavisnih novinara u Bosni i Hercegovini. Službene glasnike redovno prima od svojih izvora unutar Vlade USK – jer kao i svaki novinar koji radi bez institucionalne podrške velikih medijskih kuća, oslanja se na ljude dobre volje koji vjeruju da javnost ima pravo znati.

Ovo je školski primjer institucionalne cenzure: dokumenti koji bi trebali biti dostupni svakom građaninu besplatno, kao temeljno demokratsko pravo, stavljeni su iza financijskog zida. A iza tog zida, u tišini nevidljivosti, teku milionske budžetske stavke – daleko od očiju javnosti koja ih finansira.

Pitanje koje se samo nameće jest: da li je upravo to bila namjera?

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD PRILOGA

Bahato ponašanje danas – sudnica sutra?

Ton Dautovićevog odgovora – podrugljiv, superioran, bez imalo ozbiljnosti prema iznesenim podacima iz Službenih glasnika USK– možda funkcioniše na društvenim mrežama u krugovima koji ga podržavaju. No ovaj isti ton bit će teško održati u jednoj potpuno drugačijoj situaciji koja, s obzirom na težinu iznesenih podataka, ima sve šanse da nastupi.

Kada – a ne ako – istražni organi, budžetska inspekcija ili tužilaštvo ili POSKOK budu postavljali pitanja o utrošku 11.006.729,00 KM javnog novca, Dautović neće moći odgovoriti porugivanjem autoru teksta, ni podsjećanjem na zajednička školska sjećanja, ni semantičkim raspravljanjem o tome što znači riječ "zabrana".

Morat će predočiti ugovore, fakture, fiskalne račune, izvještaje, naloge za plaćanje i dokaze o namjenskom utrošku svakog pojedinog feninga. I to za svaku godinu ponaosob – a naročito za 2020.

Odgovor koji je rekao sve – ne rekavši ništa

Paradoks Dautovićevog odgovora je sljedeći: pokušavajući diskreditirati novinara, predsjednik Sportskog saveza USK nehotice je potvrdio ono što tekst implicitno tvrdi – da nema odgovora na pitanja o novcu.

Jer kada čovjek koji raspolaže s jedanaest milijuna maraka javnog novca na dokumentiranu novinarsku analizu odgovori porugivanjem i uspomenom na osnovnu školu – to nije odbrana. To je priznanje nemoći.

Građani USK platili su 11.006.729,00 KM. Zaslužuju više od poruge.



NAPOMENA: Autor na platformi plenum.ba ostaje otvorena za svaki konkretan, dokumentiran i činjenično potkrijepljen odgovor Emira Dautovića i Sportskog saveza USK. Pozivamo predsjednika Saveza da javno objavi finansijske izvještaje o utrošku budžetskih sredstava za period 2020–2025. godine – kako bi građani USK sami prosudili o opravdanosti te potrošnje.