Šutnja premijera Vlade USK Mustafa Ružnić (NES BiH), najsiromašnijeg kantona u Federaciji BiH, na pitanja od javnog interesa više nije samo politička tema, nego pitanje odnosa prema građanima koji ga finansiraju kroz poreze. Nakon što je na 36. sjednici Skupština Unsko-sanskog kantona iznio ozbiljne optužbe o pritiscima i uticaju na pravosuđe, bilo je sasvim očekivano da te tvrdnje dodatno objasni i potkrijepi činjenicama, jer takve izjave ne mogu ostati na nivou općih formulacija bez konkretnih podataka. Umjesto toga, javnost je ostala bez odgovora, što cijelu situaciju čini još ozbiljnijom i ostavlja prostor za opravdanu sumnju.

Teške optužbe bez konkretnih podataka

Premijer je na sjednici govorio o tome da su određeni politički akteri navodno vršili pritisak na ministre i ministrice Vlada Unsko-sanskog kantona, pri čemu su, kako je naveo, korištene prijetnje optužnicama i sudskim presudama kako bi se uticalo na političke odluke i odnose unutar vlasti. Takva tvrdnja, ako je tačna, znači da neko pokušava koristiti pravosuđe kao sredstvo političkog pritiska, što predstavlja jedan od najozbiljnijih problema u svakom društvu jer direktno ugrožava jednakost građana pred zakonom. Međutim, problem nastaje u trenutku kada uz tako teške optužbe ne dolaze konkretni podaci, jer bez imena, bez jasnih događaja i bez vremenskog okvira, javnost ne može razlikovati stvarni problem od političke retorike.

Tužilaštvo USK: nije nadležno

U svom službenom odgovoru autoru ovoga članka, Kantonalno tužilaštvo Unsko-sanskog kantona pojasnilo je da je glavna kantonalna tužiteljica bila prisutna na 36. sjednici Skupština Unsko-sanskog kantona, gdje je slušala obraćanje premijera Mustafa Ružnić u okviru političke rasprave između pozicije i opozicije. Kako se navodi, iznesene tvrdnje su bile općeg karaktera i neodređene, bez preciziranja osoba, vremena i mjesta, te su kao takve ocijenjene kao politička izjava o odnosima vlasti i opozicije, a ne kao konkretno prijavljivanje krivičnog djela.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD PRILOGA

Tužilaštvo dodatno naglašava da, u skladu sa članom 25. Zakona o suzbijanju korupcije i organiziranog kriminala u Federaciji BiH, eventualna provjera navoda o mogućem uticaju na pravosuđe nije u nadležnosti kantonalnog tužilaštva, već isključivo Posebnog odjela Federalno tužilaštvo Federacije Bosne i Hercegovine. Međutim, i takvo postupanje je uslovljeno postojanjem konkretne prijave ili jasnih saznanja koja bi omogućila otvaranje postupka, što u ovom slučaju nije formalno dostavljeno nadležnim institucijama.

U praksi, ovakav odgovor znači da iznesene tvrdnje premijera, bez dodatnih činjenica i bez pokretanja zvaničnih prijava, ne predstavljaju osnov za institucionalno djelovanje kantonalnog tužilaštva, niti omogućavaju pokretanje istrage na tom nivou.

Ako postoje dokazi – gdje su prijave

Tužilaštvo je dodatno pojasnilo da bi eventualni pritisci na pravosuđe, ukoliko su se zaista desili, trebali biti prijavljeni Federalno tužilaštvo Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno posebnom odjelu koji se bavi korupcijom i organiziranim kriminalom. Međutim, jasno je naglašeno da takvo postupanje zavisi isključivo od postojanja prijava i konkretnih saznanja, što u ovom slučaju nije potvrđeno. Upravo zbog toga se sva pažnja ponovo vraća na premijera, jer se postavlja vrlo jednostavno i logično pitanje koje traži jasan odgovor – ako postoje dokazi o pritiscima, zašto oni nisu prijavljeni nadležnim institucijama, a ako takvi dokazi ne postoje, zbog čega su takve tvrdnje iznesene kao ozbiljne i činjenicne pred javnošću.

Odgovornost prema građanima koji ga plaćaju

Ako se uzme u obzir da premijer Unsko-sanskog kantona po svakoj sjednici Kolegija Vlade USK prima naknadu od oko 100 KM, kao i činjenica da njegova osnovna mjesečna plata iznosi 5.478,39 KM bez dodataka i drugih beneficija, onda se s pravom može postaviti pitanje osnovne odgovornosti prema poslu koji obavlja. Građani koji kroz poreze finansiraju takva primanja imaju legitimno pravo očekivati da se na novinarske upite odgovara u razumnom roku i bez izbjegavanja, posebno kada se radi o pitanjima od javnog interesa koja se odnose na rad same Vlade. Kada takav odgovor izostane, stvara se dojam da premijer ne pokazuje dovoljno poštovanja prema građanima Unsko-sanskog kantona koje predstavlja, iako upravo oni snose teret njegovog rada i funkcije koju obavlja.

Šutnja koja produbljuje nepovjerenje

Dodatnu težinu cijeloj situaciji daje činjenica da premijer nije odgovorio ni na konkretna novinarska pitanja koja su bila usmjerena upravo na razjašnjenje njegovih tvrdnji, jer su ta pitanja tražila osnovne informacije koje bi svakoj ozbiljnoj optužbi morale dati smisao i težinu. Kada se na takva pitanja ne odgovori, građani ostaju bez ključnih informacija i prisiljeni su sami donositi zaključke na osnovu nepotpunih podataka, što neizbježno vodi ka nepovjerenju. Takva šutnja ne djeluje kao slučajnost, nego kao izbjegavanje odgovornosti da se javnosti objasni ono što je već izrečeno pred najvišim zakonodavnim tijelom kantona.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD PRILOGA

Zašto se ovo tiče svakog građanina

Ova situacija nije samo politički sukob između vlasti i opozicije, nego pitanje koje direktno utiče na svakog građanina Unsko-sanskog kantona, jer se tiče načina na koji funkcionišu institucije koje bi trebale garantovati pravdu i jednakost pred zakonom. Ako postoji mogućnost da se pravosuđe koristi za političke pritiske, onda to znači da pravila ne vrijede jednako za sve, dok s druge strane iznošenje takvih tvrdnji bez dokaza ozbiljno narušava povjerenje u sudove i tužilaštva. U oba slučaja posljedice snose građani, jer upravo oni finansiraju rad tih institucija i imaju pravo znati da li sistem funkcioniše na osnovu zakona ili političkih interesa.

Ključno pitanje na koje se mora odgovoriti

Na kraju, cijela situacija se svodi na jedno ključno pitanje koje premijer Mustafa Ružnić i dalje izbjegava jasno odgovoriti, a koje je istovremeno jednostavno i suštinsko za razumijevanje cijelog slučaja. Ako su njegove tvrdnje tačne, onda javnost mora znati gdje su dokazi i zašto nisu pokrenuti odgovarajući postupci pred nadležnim institucijama, dok u slučaju da takvi dokazi ne postoje, ostaje pitanje zašto su takve optužbe uopće iznesene i s kojim ciljem. Odgovor na ovo pitanje nije stvar političke volje, nego osnovna obaveza prema građanima koji imaju pravo na istinu o funkcionisanju sistema koji svi zajedno finansiraju.