U srijedu, 2. aprila 2026. godine, odigrao se zadnji čin koji će dugo pamtiti uposlenici Unsko-sanskog kantona: Vlada USK i predstavnici Sindikata srednjeg obrazovanja potpisali su izmjene i dopune Kolektivnog ugovora, a jedino što su uposlenici dobili jeste povećanje obračunskog procenta minulog rada sa 20 na 24 posto. Četiri bijedna postotka. Dok premijer, ministri i skupštinski zastupnici od januara 2026. godine primaju plaće uvećane za čitavih 30 posto, sindikalni lideri Koordinacionog odbora spustili su glavu, stisnuli ruku vlasti i potpisali kapitulaciju.

Ovo nije pregovaranje. Ovo je predaja. A ljudi koji su tu predaju potpisali nose titule sindikalnih lidera – titule koje su tog 2. aprila postale prazne kao obećanja koja su davali pred mikrofonima.

Koordinacioni odbor: Tijelo koje je umrlo u trenutku potpisa

Koordinacioni odbor sindikalnih organizacija službenika i namještenika organa uprave, sudske vlasti i javnih ustanova Unsko-sanskog kantona – tijelo koje čine Samostalni sindikat srednjeg obrazovanja, Samostalni sindikat predškolskog i osnovnog obrazovanja, Sindikat Policije USK, Sindikat Policijskih službenika USK i Sindikat visokog obrazovanja – nastupao je, bar javno, kao jedinstven front uposlenika koji više ne pristaje na poniženja.

Dana 17. marta 2026. godine, taj isti Koordinacioni odbor iznio je zahtjeve koji su bili jasni, konkretni i – što je najvažnije – opravdani. Zahtjevi nisu bili ni revolucionarni ni ekstremni. Bili su elementarno pravedni. Lideri su tada nastupali odlučno, govorili oštro, obećavali borbu do kraja.

Šta se dogodilo manje od tri sedmice nakon toga? Liderstvo Koordinacionog odbora sjelo je za stol, prihvatilo mrvice i ustalo zadovoljno. Isti ti ljudi koji su 17. marta stajali pred kamerama i govorili o nepravdi, o dostojanstvu, o borbi – tiho su 2. aprila potpisali dokument koji sve to poništava. Bez referenduma članstva. Bez javnog obrazloženja. Bez trunke srama.

Postavlja se legitimno pitanje: jesu li ti lideri ikada bili iskreni? Ili je čitava predstava od 17. marta bila samo pritisak za pregovarački stol – iza kojeg su oduvijek planirali pristati na ono što vlast ponudi? Uposlenici to ne smiju zaboraviti.

Šta je traženo 17. marta – i šta je zauvijek napušteno

Zahtjevi Koordinacionog odbora od 17. marta 2026. godine bili su sljedeći:

Ukidanje položajnog dodatka od 20% koji se isplaćuje izabranim dužnosnicima i nosiocima izvršnih funkcija – što podrazumijeva stavljanje van snage skupštinske Odluke o novčanim primanjima i brisanje sporne odredbe iz Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Unsko-sanskog kantona.

Ukidanje posebnog boda za obračun plaće poslanicima profesionalcima i članovima izvršne vlasti – mehanizma kojim se politička klasa finansijski odvaja od ostatka društva i koji nema nikakvo racionalno ni moralno opravdanje.

Utvrđivanje mjesečnog zastupničkog paušala na iznos koji ne može biti veći od iznosa dvije osnovice dogovorene sa sindikatima – kako je to, inače, predviđeno Zakonom o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine, dakle zakonom koji već postoji i koji se jednostavno ne primjenjuje.

Ukidanje svih dodatnih naknada po raznim osnovama – za rad u radnim tijelima, dolazak na sjednicu, kolegij, naknada predsjedavajućem i zamjenicima, i sve ostale stavke kojima izabrani dužnosnici sebi dopunjuju ionako napuhane prihode.

Ukidanje Pravilnika o napredovanju uposlenika u srednjem obrazovanju – dokumenta koji je godinama služio kao izvor arbitrarnosti i nejednakosti u sistemu.

Isplata jednokratne novčane pomoći po Uredbi Vlade Federacije BiH isključivo za budžetske korisnike organizovane u sindikate.

I konačno – hitno sazivanje sjednice Skupštine Unsko-sanskog kantona u roku od 15 dana, s jednom jedinom tačkom dnevnog reda: ukidanjem nezakonitih, netransparentnih i nemoralnih povećanja primanja izabranim dužnosnicima i nosiocima izvršnih funkcija.

Ni jedan od ovih zahtjeva nije ispunjen. Ni jedan jedini.

Lideri Koordinacionog odbora nisu čak ni pokušali objasniti javnosti zašto su od svakog pojedinog zahtjeva odustali. Nisu organizirali vanredne sjednice članstva. Nisu tražili mandat za povlačenje. Jednostavno su – odustali. Tiho, uredno i, čini se, bez ikakvih grižnji savjesti.

Umjesto toga – četiri posto.

Aritmetika sramote

Pogledajmo šta znači to "historijsko" povećanje od 4 posto na minuli rad.

Uposlenik koji je do sada imao koeficijent minulog rada na razini od 20 posto, sada ga ima na 24 posto. Za prosječnog uposlenika u obrazovnom sektoru USK, to u praksi znači svega nekoliko desetaka konvertibilnih maraka razlike na mjesečnom nivou – iznos koji neće pokriti ni rast cijena prehrambenih proizvoda iz prethodnih godinu dana, a kamoli nadoknaditi godine realne erozije kupovne moći.

S druge strane, premijer, ministri i skupštinski zastupnici od početka 2026. godine mirno ubiru plaće uvećane za 30 posto. Trideset posto. I to bez sindikata, bez štrajkova, bez pregovaranja, bez ikakvih uvjeta. Odluka Vlade USK – i gotovo.

A sindikalni lideri koji su trebali biti čuvari interesa uposlenika? Sjedili su nasuprot vlasti, gledali u taj nesrazmjer i – potpisali. Svako od njih ponaosob. Svako s punom sviješću o tome šta potpisuje i šta time poništava. Ako iko od njih tvrdi da nije znao šta potpisuje – onda nema kompetencija da bude sindikalni lider. Ako je znao – onda je svjesno izabrao vlast umjesto uposlenika.

Koordinacioni odbor je imao istorijsku šansu da ovu nepravdu stavi na sto i zahtijeva njeno ukidanje. Umjesto toga, izabrao je da potpiše dokument koji tu nepravdu – šutnjom i pristankom – legitimizira i učvršćuje.

Sindikati kao transmisija vlasti

Postoji samo jedno objašnjenje za ono što se dogodilo 2. aprila 2026. godine: lideri sindikalnih organizacija koje čine Koordinacioni odbor nisu djelovali u interesu svojih članova. Djelovali su – svjesno ili pod pritiskom – u interesu vlasti koju su trebali kontrolirati i prema kojoj su trebali biti opozicija.

Sindikat koji kapitulira pred prvom ponudom vlasti nije sindikat. To je posrednička organizacija koja uposlenicima prodaje iluziju zastupanja, dok za zatvorenim vratima dogovara uvjete koji odgovaraju onima na drugoj strani stola.

Lideri Koordinacionog odbora znali su 17. marta šta traže. Znali su da su zahtjevi opravdani, utemeljeni u zakonu i moralno neosporivi. I svjesno su od svega toga odustali – bez borbe, bez štrajka, bez ijednog ozbiljnog pritisnog mehanizma koji bi vlast primorao da pregovara ozbiljno.

Umjesto da organiziraju sindikalne akcije, umjesto da pozovu članstvo na ulice, umjesto da zaprijete generalnim štrajkom koji bi paralizirao javni sektor – lideri Koordinacionog odbora odabrali su put najmanjeg otpora. Sjeli su, razgovarali, popili kafu s ministrima i izašli s četiri posto u džepu. I nazvali to uspjehom.

To nije sindikalizam. To je politička usluga obučena u sindikalno ruho.

Treba biti potpuno jasan: lideri koji su potpisali ovaj sporazum ne zastupaju učitelje i nastavnike, ne zastupaju policajce, ne zastupaju predavače na fakultetima. Oni zastupaju vlastiti mir, vlastitu poziciju i – vrlo vjerovatno – vlastite interese koji se ukrštaju s interesima vlasti kojoj su trebali biti protivteža. Svaki drugi zaključak bio bi naivan.

Premijer i ministri Vlade USK mogu odahnuti. Skupštinski zastupnici mogu mirno planirati trošenje treće uvećane plaće u 2026. godini. Niko ih neće dirati. Koordinacioni odbor im je to garantirao potpisom. A sindikalni lideri koji su taj potpis stavili – zaslužuju da ih njihovi članovi prozovu, smijene i zamijene onima koji će zaista stati na stranu uposlenika, a ne na stranu fotelje.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD VIDEO PRILOGA - JAVNI RTV SERVIS USK

Uposlenici imaju pravo znati – ali i obavezu da reaguju

Šta su tačno lideri Koordinacionog odbora dobili zauzvrat? Šta je razgovarano iza zatvorenih vrata prije nego što je potpis stavljen na papir? Kakva su obećanja data – i kome? Jesu li članovi sindikata ikada glasali o tome da se odustane od zahtjeva od 17. marta? Jesu li uopće bili konsultovani?

Na sva ova pitanja uposlenici zaslužuju odgovor. Ali ovdje se mora postaviti i neugodno, ogledalno pitanje: gdje su bili sami uposlenici?

Jer transparentnost nije jednosmjerna ulica. Dok sindikalni lideri snose punu odgovornost za kapitulaciju koju su potpisali, nemoguće je previdjeti pasivnost članstva koje je, čini se, bez glasa prihvatilo sve što je dogovoreno u njihovo ime. Nije dovoljno šutjeti godinama, povremeno mrmljati po zbornicama i hodnicima, a onda očekivati da će neko drugi izboriti dostojanstvo koje sami niste bili spremni javno braniti. Sindikalna organizacija nije servis koji radi umjesto vas – ona je produžetak vaše vlastite borbe. A borba koja nema vojsku, samo generale, unaprijed je izgubljena.

Gdje su bile sindikalne skupštine? Gdje su bili zahtjevi članstva da se izvještava o toku pregovora? Gdje su bili glasovi koji bi, u trenutku kapitulacije, rekli – ne, nismo za to ovlastili nikoga?

Transparentnost jeste osnovna obaveza sindikalnog lidera prema osobama koje zastupa. Ali jednako tako, aktivno učešće u vlastitoj odbrani osnovna je obaveza svakog uposlenika prema sebi. Ako su lideri samostalno odlučili povući sve ključne zahtjeve i prihvatiti simbolično povećanje – moraju snositi odgovornost za tu odluku. No ako je članstvo to prešutno dopustilo, ako nije tražilo račun, ako nije organiziralo pritisak iznutra – onda je dio odgovornosti, neugodan ali istinit, i na njima samima.

Vlast se ne mijenja samo potpisima na papiru. Mijenja se kada oni koji imaju razloga za promjenu prestanu čekati da je neko drugi izbori umjesto njih. A prvi korak ka promjeni jeste tražiti od vlastitih sindikalnih lidera da polože račun – ili da se sklone i prepuste mjesto onima koji imaju hrabrosti da se zaista bore.

Četiri posto i potpuna moralna bankrotnost

Historija sindikalnog pokreta puna je trenutaka kada su lideri odabrali udobnost kompromisa nauštrb dostojanstva uposlenika koje zastupaju. Unsko-sanski kanton dobio je 2. aprila 2026. godine svoj takav trenutak – i on neće biti zaboravljen.

Koordinacioni odbor sindikalnih organizacija koji čine Samostalni sindikat srednjeg obrazovanja, Samostalni sindikat predškolskog i osnovnog obrazovanja, Sindikat Policije USK, Sindikat Policijskih službenika USK i Sindikat visokog obrazovanja – potpisao je ne samo izmjene kolektivnog ugovora. Potpisao je i svoju moralnu osudu. Lideri tih organizacija pokazali su, pred svim uposlenicima USK i pred javnošću, kakve su vrijednosti i čije interese zaista zastupaju.

Uposlenici Unsko-sanskog kantona – učitelji, nastavnici, profesori, policajci, predavači na visokoškolskim ustanovama, svi oni koji su s nadom pratili najavljenu borbu – ostali su prevareni. Ne od Vlade, od koje se lukavost i očuvanje privilegija i očekuje. Ostali su prevareni od vlastitih lidera, od onih kojima su povjerili mandat, kojima su plaćali sindikalnu članarinu i kojima su vjerovali da će stati ispred njih kada dođe trenutak koji je d 2. aprila nedvojbeno bio.

Taj trenutak je bio. Lideri su ga prokockali.

Četiri posto. To je cijena izdaje u Unsko-sanskom kantonu u proljeće 2026. godine. I to je cijena po kojoj su sindikalni lideri Koordinacionog odbora prodali dostojanstvo svojih članova – jeftino, brzo i bez trunke kajanja.

A dok čekaju tu promjenu, uposlenicima ostaje jedna besplatna i dostupna aktivnost – da svaki prvi u mjesecu sjednu, uključe kalkulator i u miru izračunaju koliko je ta mjesečna plaća zastupnika (prilog tabela) u Skupštini USK uvećana, koliko iznosi položajni dodatak, koliko paušal, koliko naknade za sjednice i kolegije. Neka uživaju u toj matematici – jer je to, čini se, jedino od čega će imati koristi dok njihovi sindikalni lideri i dalje brižno čuvaju finansijski mir političke klase koja ih svaki mjesec sve dublje tjera u džep.