S kim si takav si
Arapski i muslimanski lideri mogu tvrditi da su prevareni da daju podršku planu koji je u ponedjeljak objavio američki predsjednik Donald Trump.
Međutim, to nije prvi put, očigledno nije ni posljednji, niti je nešto na šta se već nisu navikli.
Plan objavljen u Washingtonu bio je suštinski drugačiji od onoga na koji su pristali u New Yorku. Izdaja je druga riječ koja pada na pamet.

Izdaja koja se provodi kroz genocid je u punom zamahu, a izraelski premijer Benjamin Netanyahu dobio je od Trumpa zeleno svjetlo da nastavi.

Reakcije "Islamskih" lidera

Katarska strana je bijesna što su izbačeni iz posredničke uloge i što je Trump odbio da odgodi objavu plana. Egipćani su takođe bijesni što je uloga Palestinske samouprave (PA) umanjena i što će izraelske snage uvijek ostati u Rafahu i duž granice sa Sinajem.

Ali, imena obje zemlje i dalje stoje na izjavi kojom se pozdravlja plan i nijedna nije učinila ništa da se iz njega povuče.
Svaka od regionalnih država koje su podržale ovaj sporazum poslužila je narodu Gaze gorku i sumornu nagradu za dvije godine izdržavanja najgoreg vojnog napada u historiji ovog sukoba.

Genocid uživo prenošen, koji je Izrael počinio nad narodom, djecom, ženama, doktorima, novinarima, medicinarima, radnicima za ljudska prava – nad svim što se kretalo.

Za žrtve genocida i ubijene, neće biti svjetla na kraju tunela. Samo drugačiji oblik okupacije i drugačiji oblik opsade.

Nijedan od „muslimanskih“ lidera nije konsultovao Palestince prije nego što je pristao na ovaj plan. Baš kao što Palestinci nemaju nikakvu moć u vlasti koja im se nameće u Gazi, nisu imali nikakvu riječ u kreiranju poslijeratnog plana.

Ova izdaja podsjeća na lekciju iz islamske tradicije: priču o proroku Jusufu (mir neka je s njim), kojeg su braća bacila u bunar i kasnije prodala za sitan novac, iz zavisti i sebičnih interesa.

Izdaja koju je Jusuf doživio od onih koji su mu trebali biti najbliži odražava napuštanje Palestinaca od strane lidera koji su trebali biti njihovi zaštitnici.
Kao što su Jusufova braća prodala svoju čast za prolaznu korist, tako i današnji lideri prodaju prava potlačenog naroda za političke usluge i prolaznu sigurnost.

Sada je zadatak tih nacija da prisile Hamas da prihvati uslove predaje koje izraelski tenkovi, dronovi i roboti nisu mogli postići na bojnom polju. To mogu učiniti samo s neizmjernim osjećajem srama.

Vjeru za većeru

Abrahamski sporazumi, potpisani 2020. godine, označili su značajnu promjenu u diplomatiji Bliskog istoka, jer su nekoliko arapskih zemalja—počevši od Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE) i Bahreina, a zatim i Sudan i Maroko—formalno normalizirale odnose s Izraelom.

Ovi sporazumi su javno predstavljeni kao historijski iskoraci u promovisanju mira i saradnje u regionu, a posredovali su ih Sjedinjene Američke Države pod predsjednikom Donaldom Trumpom i njegovim savjetnikom Jaredom Kushnerom.

Ipak, iza svečanih objava krije se kompleksna mreža tajnih pregovora, neobjelodanjenih ustupaka i geopolitičkih kalkulacija, koje su tek djelimično izašle na vidjelo nakon potpisivanja sporazuma.

Mnogo prije zvaničnih ceremonija potpisivanja, Izrael i UAE su imali tajnu saradnju, naročito u oblastima obavještajne službe, sajber tehnologije i borbe protiv terorizma. Te veze su jačane godinama kroz diskretnu diplomatiju i nezvanične sastanke u neutralnim zemljama. Slično tome, konačni javni sporazumi su često bili rezultat mjeseci skrivenih pregovora, u koje su bile uključene i važne sile poput Saudijske Arabije, Egipta i Omana, koje su nudile tihu podršku i koordinaciju iz pozadine.

Jedna od glavnih kritika na račun Abrahamskih sporazuma jeste postojanje tajnih sporednih dogovora i strateških ustupaka. Na primjer, dogovor UAE sa Izraelom bio je praćen kontroverznim obećanjem SAD-a da će UAE prodati F-35 borbene avione, što nije spomenuto u zvaničnim dokumentima, ali je bilo ključno za prihvatanje sporazuma.

U slučaju Maroka, normalizacija odnosa s Izraelom uslijedila je tek nakon što su Sjedinjene Države priznale marokanski suverenitet nad spornom teritorijom Zapadne Sahare—što je predstavljalo radikalan zaokret u dosadašnjoj američkoj vanjskoj politici i izazvalo međunarodne kritike.

Sudan je pristao na normalizaciju tek nakon što mu je obećano brisanje sa američke liste zemalja koje podržavaju terorizam, uz dodatnu ekonomsku pomoć, što pokazuje da su ovi sporazumi često bili transakcijski, a ne zasnovani na principima.

Uprkos njihovom historijskom značaju, sporazumi su bili obilježeni izraženim nedostatkom transparentnosti, naročito u pogledu njihovog uticaja na palestinsko pitanje. Palestinsko rukovodstvo nije bilo uključeno niti obaviješteno tokom pregovora, a palestinski lideri su sporazume osudili kao izdaju Arapske mirovne inicijative, koja je normalizaciju s Izraelom uslovljavala stvaranjem palestinske države. Ova isključenost je dodatno izolovala Palestince na međunarodnom planu, smanjivši im diplomatski uticaj i pomjerivši regionalne prioritete daleko od njihove borbe.

Jedan od najznačajnijih pokazatelja tajnovitosti ovih sporazuma je činjenica da nijedna potpuna ili zvanična verzija Abrahamskih sporazuma nikada nije učinjena javno dostupnom.

Iako su saopštenja i sažeci objavljeni, pravi sadržaj sporazuma—posebno oni dijelovi koji se odnose na sigurnosnu saradnju, prodaju oružja i ekonomske aranžmane—ostao je klasifikovan ili neobjavljen.

Ovaj nedostatak javnog pristupa izazvao je dodatne sumnje u stvarnu prirodu i opseg dogovora, što je potaknulo zabrinutost među analitičarima, pravnicima i organizacijama civilnog društva o demokratskom nadzoru i odgovornosti.

Također, iako nije formalni potpisnik, Saudijska Arabija je igrala tihu, ali ključnu ulogu, navodno dopuštajući izraelskim avionima da prelijeću njen zračni prostor i podstičući zaljevske saveznike na normalizaciju.

Saradnja u oblasti obavještajnih i vojnih tehnologija—naročito u nadzoru i sajber sigurnosti—intenzivirana je nakon sporazuma, često kroz privatne ugovore koji su ostali nepoznati javnosti. Odsustvo transparentnosti i ograničene informacije koje su date javnosti dodatno su povećale skepticizam u vezi s motivima iza sporazuma i njihovim dugoročnim efektima na stabilnost regiona.

Značajan broj država i političkih pokreta širom muslimanskog svijeta protivio se potpisivanju Abrahamskih sporazuma, upozoravajući da se iza ideje "mira" krije dugoročna zamka za islamski svijet.

Pakistan, iako pod pritiskom da normalizuje odnose s Izraelom, odbio je to učiniti dok se ne riješi pitanje palestinske države.

Alžir je izričito osudio normalizaciju kao čin protiv islamskog jedinstva i arapske solidarnosti.

Turska je oštro kritikovala sporazume, nazivajući ih korakom koji potkopava borbu Palestinaca i destabilizuje regionalnu ravnotežu.

Iran, kao najglasniji kritičar, nazvao je sporazume izdajom palestinskog naroda i pokušajem legitimizacije izraelske okupacije.


Pored država, brojne islamske organizacije, akademici i aktivisti širom svijeta izrazili su zabrinutost da se ovi sporazumi koriste kao sredstvo za potpunu marginalizaciju palestinske borbe i redefinisanje regionalnih savezništava prema interesima Zapada i Izraela, a ne prema pravdi i jednakosti.

U suštini, iako Abrahamski sporazumi simboliziraju diplomatski iskorak, njihova prava priroda je oblikovana u tajnosti. Od skrivenih dogovora o oružju, preko političkih ustupaka, do neobjavljenih dokumenata, ovi sporazumi odražavaju ne samo novu eru regionalne saradnje, već i duboku povezanost strateških interesa, autoritarnih pregovora i netransparentne diplomatije.

Njihovo naslijeđe je stoga dvoznačno—s jedne strane predstavljaju bezpresedan regionalne saradnje, a s druge strane produbljenu geopolitičku kompleksnost i oslabljeni položaj islamskog svijeta, naročito kada je riječ o neriješenom izraelsko-palestinskom sukobu.



Izraelska kontrola ide planu

Nema nikakve garancije da će etničko čišćenje i genocid prestati, jer prema ovom sporazumu izraelske snage ne napuštaju Pojas Gaze, a Netanyahu je taj koji odlučuje koliko brzo i koliko teritorije predaje predloženim Međunarodnim stabilizacionim snagama (ISF). On je također slobodan odlučiti koliko pomoći i građevinskog materijala će pustiti. Za takvo povlačenje ne postoji vremenski okvir.

Postoji svaka garancija da će ovaj poslijeratni plan ugušiti u samom začetku svaku mogućnost da Gaza ponovo izroni pod palestinskim vodstvom bilo koje vrste. Prema ovom planu, nema uloge za palestinsko vodstvo u obnovi Gaze. Gaza je ovim sporazumom definitivno odvojena od okupirane Zapadne obale, a sve misli o njihovom spajanju su odbačene.

PA ne stoji ništa bolje od Hamasa ili drugih frakcija. Već razoružana, PA mora otići i dalje. Prema Netanyahuovim riječima na zajedničkoj konferenciji za novinare, PA mora povući svoje tužbe protiv Izraela pred Međunarodnim krivičnim sudom (ICC) i Međunarodnim sudom pravde (ICJ), mora prestati plaćati porodice poginulih boraca, promijeniti školski kurikulum i obuzdati medije. I tek tada će Izrael „razmotriti“.


Ključne razlike između nacrta i konačne verzije

Razlike između nacrta i konačne izjave obuhvataju rok za predaju talaca, distribuciju pomoći, broj palestinskih zatvorenika koji bi bili oslobođeni, međunarodne stabilizacione snage i linije do kojih bi se izraelske snage povukle.
U svakoj od tih tačaka izraelska kontrola je pojačana, a obaveze smanjene, između nacrta dogovorenog u UN-u i objave u Bijeloj kući.

Obaveza Izraela da pusti 600 kamiona pomoći dnevno zamijenjena je riječima „puna podrška“, bez brojeva i bez preciziranja koje će zalihe pustiti. Obaveza povlačenja sa cijelog područja Gaze pretvorena je u povlačenje „uslovljeno razoružanjem i održavanjem sigurnosnog perimetra“.

Konačna izjava jednostavno kaže: „Izraelske snage će se povući na dogovorenu liniju.“ Ovo se odnosi na mapu koja izraelskim snagama daje kontrolu nad većinom Gaze čak i nakon prvog povlačenja trupa.

Osuda UN-ovih stručnjaka
Ispod su 15 razloga zbog kojih su UN-ovi stručnjaci osudili Trumpov prijedlog:
1. Zaobilazi palestinsko predstavljanje i vodstvo.
2. Učvršćuje izraelsku kontrolu nad granicama i ekonomijom Gaze.
3. Legitimira prisilno raseljavanje.
4. Ignoriše pravo povratka palestinskih izbjeglica.
5. Nagrađuje kolektivno kažnjavanje kroz opsadu i blokadu.
6. Militarizuje i instrumentalizuje humanitarnu pomoć.
7. Zamjenjuje međunarodni nadzor pristrasnim akterima.
8. Daje moć organizacijama povezanim sa naseljenicima umjesto neutralnim agencijama.
9. Prikazuje Palestince kao prepreku, a ne kao nosioce prava.
10. Traktira Gazu kao poslovnu priliku, a ne kao humanitarnu katastrofu.
11. Marginalizuje UN agencije u korist politizovanih tijela.
12. Negira odgovornost za ratne zločine i masovna civilna ubistva.
13. Učvršćuje aparthejdne uslove.
14. Normalizuje Abrahamov sporazum kao novi regionalni poredak.
15. Potkopava potragu za pravednim i trajnim mirom.

Netanyahuov Zakon

Nije ni čudo što je Netanyahu imao veliki osmijeh na licu. Rekao je izraelskim gledaocima: „Ko bi vjerovao ovo? Nakon što svi stalno govore: morate prihvatiti Hamasove uslove, pustiti sve, IDF treba da se povuče, Hamas može da se oporavi i ponovo izgradi Pojas. Nikada. To se neće dogoditi.“

Na pitanje da li se slaže sa palestinskom državom, Netanyahu je odgovorio: „Apsolutno ne. Nije napisano u sporazumu, ali ima jedna stvar koju smo rekli. Da se snažno protivimo palestinskoj državi. Predsjednik Trump je to također rekao. Rekao je da to razumije.

“Posljednja od 20 tačaka jednostavno kaže: „Sjedinjene Države će uspostaviti dijalog između Izraela i Palestinaca kako bi se dogovorio politički horizont za miran i prosperitetan suživot.“

Član 19 samo u najopćenitijim crtama spominje državnost. On priznaje samoopredjeljenje i državnost kao „aspiraciju“ palestinskog naroda – ne kao pravo – i čak ta aspiracija zavisi od „napretka u obnovi Gaze i reforme PA koje se budu provodile u dobroj vjeri“.

Krv i Genocid s Kravatama

Tony Blair, bivši britanski premijer koji je nekada opisao Ariela Sharona kao „čovjeka mira“, vraća se da proganja Gazu. Blair se razmatra za vođu prelazne vlasti u enklavi.
Procurjeli plan za Međunarodnu prelaznu vlast Gaze (GITA) otkriva hijerarhiju u kojoj na vrhu sjedi međunarodni odbor milijardera i biznismena, dok se na dnu nalaze pažljivo provjereni „neutralni“ palestinski administratori.

Aryeh Lightstone, Naguib Sawiris, Marc Rowan i Sigrid Kaag navedeni su u procurjelom Blair-ovom planu. Cionisti kao plavi šljemovi i mirotvorci.
Blairovo ponovno pojavljivanje kao centralne figure u „rekonstrukciji“ Gaze nerazdvojivo je od mreže finansijera, diplomata i ideologa okupljenih oko njega. Iako se inicijativa predstavlja kao tehnički i humanitarni projekat, pojedinci uključeni u nju otkrivaju duboko usklađivanje s izraelskim strateškim ciljevima i agendom Abrahamovih sporazuma.

Aryeh Lightstone – biznismen, rabin i bliski saradnik ambasadora Davida Friedmana, bio je ključan u napredovanju Abrahamovih sporazuma i stvaranju tzv. Gaza Humanitarian Foundation (GHF). Ovu fondaciju, koju je „Ljekari bez granica“ opisao kao mehanizam „institucionalizovanog izgladnjivanja i dehumanizacije“, sada vodi pod američko-izraelskom kontrolom. Hiljade Palestinaca ubijeno je na njenim punktovima distribucije pomoći. Lightstone danas vodi Abraham Accords Peace Institute, otvoreno odbija ideju o dvodržavnom rješenju i aktivno radi na planovima „dana poslije“ u Gazi, fokusiranim na eliminaciju Hamasa i jačanje izraelske dominacije.

Naguib Sawiris – egipatski telekomunikacijski i rudarski magnat, vrijedan blizu 10 milijardi dolara, dugogodišnji je Blair-ov saradnik i prijatelj. Predstavlja finansijsku snagu u viziji „obnove“ Gaze, u skladu s modelom Dubai-a. Kritičar Muslimanskog bratstva i osnivač stranke Slobodni Egipćani, povezan je s Emiratima i zagovara neoliberalni kapitalizam.

Marc Rowan – direktor „Apollo Global Management“ sa 840 milijardi dolara pod upravljanjem, blizak investitorima iz UAE i Abu Dhabija. Otvoreni je zagovarač Izraela, njegove vojske i napada na Gazu koje je nazvao „pravednim ratom“. Donirao je milione Trumpu, lobirao protiv pro-palestinskih događaja na američkim univerzitetima i osigurava da privatni kapital podržava Abrahamove sporazume.

Sigrid Kaag – bivša holandska ministrica i UN zvaničnica, bila je koordinatorica humanitarne pomoći u Gazi 2023–2025. Njeno uključivanje daje Blair-ovom planu privid neutralnosti i međunarodne legitimnosti, iako sama inicijativa ostaje u okvirima izraelsko-američke politike.

Zajedno, ovi akteri – Lightstone sa svojim ideološkim cionizmom, Sawiris sa kapitalom vezanim za Zaljev, Rowan sa svojim volstritovskim utjecajem i Kaag sa svojom UN reputacijom – čine stubove Blair-ovog povratka.


بِسْمِ ٱللَّهِ ٱلرَّحْمَـٰنِ ٱلرَّحِيمِ
Bismillāhi ar-Raḥmāni ar-Raḥīm

Surah Al-Anfal (8:30):
Arapski:
وَإِذْ يَمْكُرُ بِكَ ٱلَّذِينَ كَفَرُوا۟ لِيُثْبِتُوكَ أَوْ يَقْتُلُوكَ أَوْ يُخْرِجُوكَ ۚ وَيَمْكُرُونَ وَيَمْكُرُ ٱللَّهُ ۖ وَٱللَّهُ خَيْرُ ٱلْمَـٰكِرِينَ

Transliteration:
Wa idh yamkuru bikal-ladhīna kafarū liyuthbitūka aw yaqtulūka aw yukhrijūka wa yamkurūna wa yamkuru-llāh, wallāhu khayru-l-mākirīn.

"A kada su nevjernici protiv tebe spletke pleli da te zarobe, ubiju ili protjeraju – oni su planirali, a planirao je i Allah; a Allah je najbolji planer."

Palestinci sami

Nema iznenađenja u načinu na koji su se arapski lideri povukli. Zajedno su izdali Palestince stavljajući svoje ime na sporazum koji je ovako loš i jednostran.
Nakon dvije godine genocida, završili smo s predloženim rješenjem koje je suštinski gore od situacije kakva je postojala 6. oktobra 2023.

Izrael ima zeleno svjetlo da ostane u Gazi, bilo direktno ili kroz posrednike poput Blaira. Ima zeleno svjetlo da napadne Al-Aksu. Ima zeleno svjetlo da gradi naselja na Zapadnoj obali.
Palestincima se dozvoljava da žive pored Izraela u miru samo ako se pokažu poslušnima njegovim željama, sakriju se u uglove zemlje koje nisu oteli naseljenici i odustanu od svih planova za nezavisnu državu.

To je ono što „deradikalizacija“ znači.
Nikada Palestinci, gdje god da žive, nisu bili više sami. Arapski i muslimanski lideri odgovorili su na hrabrost i istrajnost Palestinaca u Gazi strahom, kukavičlukom i ličnim interesima.


بِسْمِ ٱللَّهِ ٱلرَّحْمَـٰنِ ٱلرَّحِيمِ
Bismillāhi ar-Raḥmāni ar-Raḥīm

Surah Al-Baqarah (2:214)

Arapski:
أَمْ حَسِبْتُمْ أَن تَدْخُلُوا ٱلْجَنَّةَ وَلَمَّا يَأْتِكُم مَّثَلُ ٱلَّذِينَ خَلَوْا۟ مِن قَبْلِكُم ۖ مَّسَّتْهُمُ ٱلْبَأْسَآءُ وَٱلضَّرَّآءُ وَزُلْزِلُوا۟ حَتَّىٰ يَقُولَ ٱلرَّسُولُ وَٱلَّذِينَ ءَامَنُوا۟ مَعَهُۥ مَتَىٰ نَصْرُ ٱللَّهِ ۗ أَلَآ إِنَّ نَصْرَ ٱللَّهِ قَرِيبٌۭ

Transliteration:
Am ḥasibtum an tadkhulū al-jannata wa lammā ya’tikum mathalu alladhīna khalaw min qablikum, massathumu al-ba’sā’u wa al-ḍarā’u wa zulzilū ḥattā yaqūla al-rasūlu wa alladhīna āmanū ma‘ahu matā naṣru-llāh. Alā inna naṣra-llāhi qarīb.

"Zar mislite da ćete u Džennet ući, a još nije došlo ono što je dolazilo onima prije vas: pogađale su ih nevolje i patnje i tako su potreseni bili da je i Poslanik, i oni koji su s njim vjerovali, uzviknuo: 'Kada će već jednom Allahova pomoć?!' Eto, Allahova pomoć je zaista blizu!"