Još je Herbert Marcuse ukazao da „društvo koje izgleda racionalno može biti duboko iracionalno“ što se najogoljenije potvrđuje na pojedincu, u toj njegovoj mučnoj protivrječnosti gdje deklarativna težnja ka razumu služi samo kao estetska fasada za potisnute unutrašnje impulse.
Tako vođeni tom logikom poželjnog sjedimo jedni preko puta drugih, ušuškani u sterilnu bjelinu naših građanskih vrlina, drugujemo uz kafu ili vino, biramo riječi kao da gazimo po tek zaleđenom jezeru i igramo tu beskonačnu partiju šaha zvanu racionalni dijalog. Svi se trudimo biti objektivni i svi smo mi dobri u analizama društvenih dešavanja, uvijek verbalno distancirani od blata istorije i operisani od primitivizma. Ta maska razuma stoji nepomično, savršeno nalegla na lice, pričvršćena nevidljivim kopčama poželjnog društvenog diskursa koji kaže „Pravi se da si iznad toga šta osjećaš.“
Ali ispod toga urednog i lakiranog sloja, u mračnim hodnicima lične i kolektivne psihe, nešto opasno grebe po zidovima. Nije to licemjerje, bilo bi to suviše jednostavno određenje za tako ozbiljnu devijaciju. To je prije svega ontološki rascjep, kad ujutru citiramo Habermasa i sanjamo o deliberativnoj demokratiji, a uveče kada se svjetla ugase ili kada nas dotakne vijest o nekoj novoj rezoluciji, granici ili grobnici, taj Habermas puca kao loše kaljeno staklo. Odjednom iz onog drugog donjeg sloja, izbija onaj sirovi, atavistički krik. To je onaj trenutak kada „ali“ postane veće od svake rečenice koja mu je prethodila. „Ja sam za dobro svih, ali...“ „Ja ne mrzim nikoga, ali...“ To „ali“ je čuvar naših najdubljih strahova, onaj mali, uplašeni nacionalista ili šovinista kojeg hranimo u podrumu, dok u salonu primamo goste.
Recentni događaji u našem regionu i to vječito miješanje karata na istom pohabanom stolu, pokazuju nam da je naša racionalnost samo tanak premaz kreča preko zida punog grafita mržnje i trauma. Gledano sa distance, mi smo zarobljeni u ulozi emotivnih vazala sopstvenih predaka. Taj odnos je anahrona lojalnost gdje mi čuvamo njihove zablude kao najsvetije relikvije, nesvjesni da dok god smo pokorni tom atavističkom dugu, naša sopstvena sloboda mišljenja ostaje samo dekorativna laž. Ta regresija se dešava u sekundi, kad od kosmopolite do branioca plemena dijeli nas samo jedna provokacija ili jedan za nas pogrešan novinski naslov.
Povezati te dvije tačke, našu potrebu da budemo „evropski“ i našu nemogućnost da pobjegnemo od „balkanskog“ u sebi, zahtijeva ozbiljnu unutrašnju transgresiju. Moramo prestati da se plašimo sopstvenog mraka i shvatiti da napredak nije moguć ako potiskujemo naše unutrašnje porive i antagonizme. Neke stare spomenike treba srušiti, da bi istina o njima konačno postala vidljiva. Tek u njihovim krhotinama ćeš spoznati trulež, od čega su zapravo građeni i tvoja je dužnost da je ogoliš. Sruši ih bez milosti prema sopstvenim zabludama jer istina se ne uljepšava floskulama, nju je potrebno živjeti onakvu kakva jeste, čak i kada zaudara na sopstveni poraz.
Iskren razgovor je danas najradikalniji čin i očigledna avangrda koju možemo izvesti, jer ne podrazumijeva samo razmjenu argumenata, već razmjenu priznanja. Priznanje da nas boli, da se plašimo, da smo zatrovani narativima koji su stariji od nas. Razlika između društva koje diše i onog koje se guši u sopstvenom smradu nije u odsustvu predrasuda, razlika je u spremnosti da se te predrasude iznesu na svjetlost dana, naravno ne da bi se opravdale, već da bi sagorjele.
Sve ostalo je samo tišina prije novog pucnja. Budimo iskreni, makar nas to koštalo te krhke, lažne građanske slike o sebi koju toliko brižljivo čuvamo, jer na kraju nam ostaje samo jedno pitanje – da li mi kontrolišemo svoj mrak, ili samo čekamo mrak da bi konačno bili ono što jesmo?