Politike "popuštanja" ili "smirivanja" (Eng. Appeasement) iz 1930-ih godina mogu se shvatiti kao jedna od najpogubnijih politika koje su vodile velike sile u relativno skorijoj istoriji.

Okarakterisan kao najgori, te najdestruktivniji sukob u ljudskoj istoriji, Drugi svjetski rat i uzrok istog mogu se pripisati jednim dijelom ustupcima koje su velike sile pravile Adolfu Hitleru, a u nadi da smire tenzije i izbjegnu potencijalni sukob. Kao što znamo, desilo se upravo ono čega su se svi plašili.

Ukoliko odemo nekih 80 godina unaprijed, čovječanstvo je suočeno sa krimskom krizom iz 2014. godine gdje ponovno vidimo diktaturu pod vodstvom Vladimira Putina kako želi kroz nasilnu vanjsku politiku da stekne teritoriju druge države te unaprijedi svoj položaj na međunarodnoj sceni. Dok jedni tvrde da je Putin sklon ponovnom stvaranju „Velike Rusije“, drugi, poput prof. John Mearsheimer-a, tvrde da Putin jednostavno reaguje na prijeteće akcije NATO-a u istočnoj Evropi i širenje ovog saveza u interesnu sferu Ruske Federacije.


Naša priča počinje 1930-ih godina kada je čovjek poznat kao Adolf Hitler preuzeo vlast u Njemačkoj (tada poznatoj kao Vajmarska Republika) i doveo do uništenja svijeta kako je bilo poznato u to vrijeme. Drugi svjetski rat, nazvan najrazornijim ratom u istoriji čovječanstva, pokazao se kao lekcija koju čovječanstvo neće uskoro zaboraviti. Međutim, kao što ćemo uskoro vidjeti, možda je čovječanstvo osuđeno da svoje greške ponavlja.

Nakon aneksije poluostrva Krim od strane Ruske Federacije 2014. godine, svijet je ponovo stao lice u lice sa brutalnim diktatorom, ovoga puta u liku Vladimira Putina. Zapad je svom svojom snagom, te brojnošću stajao mirno i gledao kako ruske trupe anektiraju pomenutu teritoriju i prisvajaju je kao svoju.

Može li se povući paralela između ovog događaja i ustupaka Hitleru 1930-ih? Može li se argumentovati da se historija ovoga puta zaista ponavlja u istočnoj Evropi između Ukrajine i Rusije? Čini se da neki naučnici kao što je profesor John Mearsheimer ne misle tako. Profesor Mearsheimer tvrdi da su zapravo Zapad i NATO pokrenuli ovaj ruski odgovor, kao i najnoviji rat u Ukrajini. Prema njegovim riječima, za eskalaciju ovog sukoba i pogibiju hiljada ljudi u ratu u Ukrajini krivi su prvenstveno NATO i zapadni saveznici. Ovi kontradiktorni stavovi su vrijedni ispitivanja i kao takvi mogu pomoći ka otkrivanju uzroka rata u Ukrajini.

Pozadina

Prije nego dublje uđemo u analizu događaja iz 2014. i 2022. godine, prvo se moramo osvrnuti na kontekst sa kojim ih upoređujemo, odnosno na 1930-te.

Nakon završetka Prvog svjetskog rata, svijet se našao u teškoj poziciji, sa misijom da nikada više ne dozvoli da se takav događaj ponovi. Svjetski lideri Velike Britanije, Francuske i Sjedinjenih Država okupili su se i formirali organizaciju poznatu kao Liga naroda, prethodnicu Ujedinjenih Naroda (UN) za koje danas znamo. Svrha ove organizacije? Spriječiti svaki budući sukob i sačuvati svijet od potencijalne katastrofe. Međutim, koliko god ideja bila dobra, Liga naroda imala je ozbiljnih nedostataka.

Neke od njih ćemo ukratko proći. Kao prvo, Liga naroda nije imala svoje stalne oružane snage. Za pružanje vojne pomoći oslanjala se isključivo na podršku i dobru volju savezničkih sila. Ovo je bilo lakše reći nego učiniti nažalost. Nakon završetka Prvog svjetskog rata, niti jedna nacija, uključujući Veliku Britaniju, nije bila voljna upotrijebiti svoje oružane snage i dodatno oštetiti svoju već urušenu ekonomiju. Kao takva, Liga naroda je bila ograničena u djelovanju upravo svojim najmoćnijim sredstvom za očuvanje mira, te nije mogla odgovoriti na izazove koji su joj predstavljeni.

Drugo, i možda najvažnije, Liga naroda je od samog početka bila zanemarena od strane svog najmoćnijeg saveznika, Sjedinjenih Država. Iako je predsjednik Sjedinjenih Država, Woodrow Wilson, zagovarao i bio pionir u formiranju Lige naroda, Kongres Sjedinjenih Država odbio je ratifikovati sporazum i obavezati Sjedinjene Države na dalje uključivanje u evropska pitanja.

Umjesto toga, odlučili su se za politiku izolacionizma, ostavljajući tako Evropu da sama pokuša održati mir. Strategija koja će se pokazati pogubnom u godinama koje dolaze.

Velika depresija iz 1930-ih dodatno je destabilizirala ionako krhki mir u svijetu i, što je još važnije, omogućila je uspon ekstremističkih režima u Njemačkoj, Japanu i Italiji sa Benitom Mussolinijem, carem Hirohitom i Adolfom Hitlerom kao vođama ovih novih krajnje desno-orijentiranih imperijalističkih pokreta.

Uskoro će nesposobnosti Lige naroda izaći na vidjelo jer će ambicije Dučea od Italije, Japanskog Cara i Firera Njemačke nastaviti dramatično rasti. Invazijom na Abesiniju, okupacijom Mandžurije i aneksijom Austrije (Anschluss), Liga je ostala nemoćna da zaustavi bilo koji od gore navedenih događaja i spriječi dalju eskalaciju. Jedino što je Liga imala na raspolaganju jeste osuda ovih akcija.

Stoga, nije bilo iznenađujuće da će se Liga naroda, zajedno sa svojim najaktivnijim saveznicima, Velikom Britanijom i Francuskom, okrenuti ustupcima kao obliku izgradnje mira. Izgradnja mira koja bi se pokazala fatalnom i na kraju imala potpuno suprotne rezultate.

Ustupci 1930-ih

Kao što je ranije spomenuto, umirenje (Appeasement) je naziv za vanjsku politiku koju su vodili saveznici tokom 1930-ih u nadi da će sačuvati mir.

Ono što trebamo imati na umu kada ispitujemo razloge za korištenje smirivanja kao i ustupaka kao sredstava za postizanje vanjskopolitičkih ciljeva je da se svijet 1930-ih oporavljao od najrazornijeg sukoba koji do sada vidio. Zaista, Prvi svjetski rat doveo je do uništenja i žrtvovanja hiljada života, urušavanja ekonomija i poslijeratnih trauma. Svijetu će trebati godine prije nego se konačno oporavi od destrukcije izazvane Prvim svjetskim ratom.

Upravo je ta cijena Velikog rata utjecala na odluke savezničkih sila da ne koriste silu protiv Italije, Japana ili Njemačke kada su ove države pokazale imperijalističke tendencije. S obzirom na to da su Sjedinjene Države izvan jednadžbe, ni Velika Britanija, ni Francuska nisu bile voljne niti sposobne da svoje vojske i stanovništvo gurnu u još jedan potencijalno razorni rat i kao takve, jednoglasno su odlučili da je ipak najbolje dopustiti da se naprave određeni teritorijalni ustupci u nadi da će se zadovoljiti kratkoročni ciljevi spomenutih imperija.

Nadalje, kao što smo ranije utvrdili, Liga naroda nije imala vlastite stalne vojne snage, te kao takva nije bila u stanju da reaguje na izazove s kojim je bila suočena. Imajući ovo na umu, možemo tvrditi da je Liga naroda bila britansko-francuska afera, što zauzvrat znači da ako su ove sile slijedile principe pomirenja, onda bi i Liga naroda učinila isto.

Posljedice Načinjenih Ustupaka

Kada ispitujemo posljedice politike smirivanja, moramo se fokusirati i na kratkoročne kao i dugoročne efekte koje je proizvela. Kao takvi, počet ćemo ispitivanjem neposrednih posljedica koje proizlaze iz politike pomirenja.

Analizu ćemo započeti japanskom invazijom na Mandžuriju 1931. godine kada je Kina zatražila pomoć Lige protiv carskog Japana. Ono što je Kina očekivala i ono što je Kina dobila su dvije potpuno različite stvari u ovom slučaju. Kineska vlada je polagala velike nade u vojnu intervenciju protiv Japana, međutim, ni Velika Britanija ni Francuska nisu bile spremne da obavežu svoje vojske u ovu skupu operaciju. Kao takva, Liga je osudila i upozorila Japan da se povuče iz Mandžurije, ali bezuspješno.

Rezultat? Japan je preuzeo Mandžuriju bez ikakvih značajnih problema i povukao se iz Lige naroda u potpunosti diskreditirajući Ligu, te pokazao svijetu da je Liga zaista nemoćna da spriječi bilo koju veliku državu da ostvari svoje imperijalističke ciljeve. Dalje se može tvrditi da je ovo bila prekretnica 1930-ih kada su i Benito Mussolini i Adolf Hitler shvatili da Liga naroda neće biti prepreka za postizanje njihovih vanjskopolitičkih ciljeva.

Drugi veliki događaj koji je dodatno diskreditirao Ligu naroda je invazija Italije na Abesiniju (današnja Etiopija) 1935. godine. Nakon što je vidio odgovor Lige na japansku invaziju na Mandžuriju, Mussolini je bio siguran da bi se mogao izvući uzimajući teritoriju u Africi i tako poboljšati svoj položaj. I zaista, bio je u pravu. Liga nije učinila ništa drugo nego osudila akcije italijanske invazije i uvela sankcije koje nisu uključivale trgovinu naftom i ugljem.

Rezultati još jednog neuspjeha Lige su višestruki. Prvo, to je još više zbližilo Benita Mussolinija i Adolfa Hitlera kao saveznike i učvrstilo njihovo partnerstvo u godinama koje dolaze. Drugo, manje države su izgubile vjeru u Ligu naroda shvativši da one neće biti zaštićene ako dođe do većih incidenata. Treće, nakon što je uvidio kako se Italija lako "izvukla" s invazijom na Abesiniju, Hitler je bio dodatno ohrabren da prekrši Versajski sporazum i ostvari svoje dugogodišnje ambicije. Konačno, nakon neuspjeha da se zaštiti Abesinija, Liga naroda više nikada nije shvaćena ozbiljno, kao što ćemo vidjeti u sljedećem odjeljku gdje analiziramo posljedice njemačkog "anšlusa" s Austrijom.

Nakon što je vidio kako se Liga naroda lako može zanemariti, te koliko bi lako bilo direktno prekršiti Versajski sporazum, Hitler nije oklijevao da ujedini Njemačku i Austriju. Nešto što je bilo strogo i vrlo jasno zabranjeno Versajskim mirovnim ugovorom iz 1918. Liga naroda je stajala mirno i sa strahopoštovanjem gledala kako Hitler ostvaruje svoje ambicije i revitalizira Njemačku u ono što će biti poznato kao Treći Rajh. Posljedice ovoga ne mogu biti veće. Liga naroda je u potpunosti propala i bila je samo riječ napisana na komadu papira bez stvarnog značaja u svijetu. Konačno, 1939. godine počeo je Drugi svjetski rat, koji je zauvijek promijenio tok historije i pokazao koliki je zapravo neuspjeh politika pomirenja.

Monroe Doktrina

Predstavljena američkom Kongresu 1823. Monroeova doktrina izričito nalaže da „nijednoj evropskoj naciji više nikada neće biti dozvoljeno da kolonizuje i instalira marionetske države na zapadnoj hemisferi te narušava sferu utjecaja SAD u prethodno pomenutom području“. Time su se SAD prepoznale kao jedina dostojna nacija koja će vladati ovim prostorom i biti proglašena hegemonom zapadne hemisfere. Štaviše, SAD su jasno izjavile da neće tolerisati bilo kakvo zadiranje u svoju sferu utjecaja, te da će na sve izazove odgovoriti na odgovarajući način. Tri glavne tačke Monroove doktrine su sljedeće:

1. SAD se neće miješati u bilo kakve evropske poslove,
2. SAD se neće miješati u postojeće evropske kolonije na zapadnoj hemisferi,
3. Nijedna druga nacija ne bi mogla formirati novu koloniju na zapadnoj hemisferi.

Sve ove tačke potvrđuju namjeru SAD-a da vlada zapadnom hemisferom kao jedini hegemon i spriječi bilo koju suprotstavljenu silu da narušava njenu politiku u "njenom dvorištu". Dobar primjer jednog takvog događaja bila bi Kubanska raketna kriza iz 1962. godine kada se svijet približio punom nuklearnom uništenju. Kada su Sovjeti 1962. godine odlučili postaviti nuklearne bojeve glave na Kubu, stavljajući američke gradove u domet svojih oružanih sistema, SAD su reagovale slično kao što je Rusija u novijoj istoriji radila s Ukrajinom.

Poređenja radi, SAD sada rade skoro isto sa Ukrajinom, pokušavajući da od Ukrajine naprave "zapadni bastion na pragu Rusije", kako je to rekao profesor Mearsheimer. To znači da se ova dva događaja ne mogu posmatrati odvojeno jer i SAD i Rusija vode svoju vanjsku politiku u kojoj vjeruju da imaju isključiva prava na širenje svoje sfere utjecaja.

Događaji prije krize - samit u Bukureštu 2008.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza u decembru 1991. godine, pojavile su se brojne nove države koje su tražile nezavisnost i suverenitet. Među tim državama bile su Gruzija i Ukrajina, dvije teritorije koje su posebno važne za našu analizu. Na Gruziju i Ukrajinu, Rusija je gledala (i gleda) kao na teritorije na koje ima ekskluzivna prava. To znači da Rusija ove dvije države posmatra kao svoje "blisko inostranstvo". Kao takva ima ekskluzivno pravo da širi svoj utjecaj, kulturu, a možda čak i vlada nad navedenim zemljama.

Razlog zašto su se ove dvije države pokazale tako problematičnim za međunarodne odnose je dnevni red samita u Bukureštu 2008. godine u Rumuniji. Problemi su počeli početkom 2008. godine u Rumuniji kada je NATO najavio da će Ukrajinu i Gruziju smatrati kandidatima za članstvo u NATO savezu. To znači da bi na kraju, Ukrajina kao i Gruzija, dobile status članstva u NATO-u i time postale punopravne članice saveza.

Za Rusiju je to bilo prelazak crvene linije i ona je to shvatila kao prijetnju svom postojanju i nacionalnoj sigurnosti. Predsjednik Vladimir Putin je jasno rekao da neće dozvoliti da se to dogodi i da će "razbiti" ove zemlje prije nego što ih NATO preuzme. Prateći svoja obećanja, pokrenuo je brz, ali odlučan rat protiv Gruzije 2008. godine, polažući pravo na nekoliko teritorija i prisiljavajući Gruziju da se odrekne svojih NATO aspiracija.

Ovdje bi se profesor John Mearsheimer složio sa tezom da je krajnji cilj Zapada trostruk. Prvo, od kraja Hladnog rata, Zapad se zalagao za širenje NATO-a na istok. Drugo, tu je proširenje Evropske unije koje je, prema profesoru Mearsheimeru, “cilj ekonomske i političke integracije Ukrajine sa Zapadom”. I na kraju, cilj Zapada je, prema profesoru Johnu Mearsheimeru, promovirati narandžastu revoluciju (Eng. Orange Revolution) koja predstavlja direktnu prijetnju vladajućoj eliti Rusije.

Iz ovoga možemo jasno vidjeti zašto je ruski odgovor bio toliko značajan i zašto je samit NATO-a u Bukureštu 2008. doživljen kao egzistencijalna prijetnja Ruskoj Federaciji.

Okupacija Krima 2014.

Nakon događaja iz Bukurešta 2008. sada dolazimo do onoga što profesor Mearsheimer označava kao „uzrok koji izaziva” krimsku krizu 2014. godine. Ono što se dogodilo 2014. je da tadašnji ukrajinski predsjednik Janukovič kaže "ne" sporazumu s Evropskom unijom. Sam sporazum je trebao da približi Ukrajinu i EU, te integriše ju u Zapad. Za Rusiju i Putina to je bilo neprihvatljivo.

Ono što se potom dogodilo bili su namješteni izbori sa ciljem da se Janukovič skine sa vlasti. U roku od nekoliko dana, Janukovič bježi iz zemlje, a ruske trupe počinju da zauzimaju kontrolne punktove na Krimu. Do marta 2014. Rusija je uspješno uključila Krim u svoju teritoriju i doslovno ga anektirala za nekoliko dana.

Mnogi zapadni naučnici ovu krizu nazivaju krizom u kojoj su Rusija i Putin pokušali da steknu izgubljeni utjecaj u Ukrajini nakon što je predsjednik Janukovič smijenjen s funkcije. Međutim, ako pogledamo događaje prije krize, možemo vidjeti da se određena odgovornost mora staviti na ramena Zapada promoviranjem njihove Narandžaste revolucije i pokušajem uključivanja Ukrajine u Zapad.

Čak i nakon što je Putin upozorio da je to direktna prijetnja Ruskoj Federaciji. Jednostavno nema šanse da bi Rusija i Putin dozvolili da Ukrajina, a posebno Krim, postanu baza NATO-a. Baš kao što Sjedinjene Države nikada ne bi dozvolile da Kanada ili Meksiko postanu proruske države same po sebi. Dakle, u tom smislu, ono čemu svjedočimo je možda zapanjujuće pogrešna procjena Zapada kada je u pitanju Ukrajina.

Odgovor NATO-a na krizu

Aneksija poluostrva Krim od strane ruskih snaga 2014. bila je šok za Zapad, a posebno za Sjedinjene Države. Nisu to očekivali jer su vjerovali da odnos politike snaga više nije bitan. Ljudi u Washingtonu su vjerovali da mogu ušetati u Ukrajinu i da bi Putin i Rusija bili sasvim u redu s tim. Ono što se dogodilo je potpuno suprotno. Prema analizi profesora Johna Mearsheimera, odgovor NATO-a bio je trostruk.

Prvo, Zapad se udvostručuje. Zapad je postajao sve oštriji prema Rusiji. Svu krivicu je trebalo prebaciti na ruska ramena, a Putina je okarakterizirati kao manijaka koji teži stvaranju Velike Rusije. Nešto što bi se na kraju izjalovilo na najozbiljniji način.

Drugo, Zapad, kako to profesor Mearsheimer naziva, „igra u gubitku“. To znači da će ekonomske sankcije, kao što smo vidjeli nebrojeno puta do sada, imati mali ili nikakav učinak u rješavanju ovog pitanja. U stvari, ekonomske sankcije u ovom slučaju imaju potpuno suprotan efekat jer samo pogoršavaju ionako krhke odnose između Zapada i Rusije. Nadalje, možemo tvrditi da Rusija ima ogromnu ekonomsku polugu nad Evropom zbog njihove ogromne ovisnosti o ruskim prirodnim resursima, plinu i nafti. Kao takav, pokušaj sankcionisanja ili izolacije Rusije bio bi praktično nemoguć i imao bi strašne posljedice po evropski kontinent čemu svjedočimo danas.

Konačno, argument koji je iznio profesor Mearsheimer je pretpostavka da Zapad igra pobjedničku ruku. Prema ovome, tjeranje Putina u ćošak moglo bi biti posebno opasno. Pobjeda u borbi oko Ukrajine mogla bi natjerati Rusiju da pribjegne svojim nuklearnim sposobnostima. Kao takav, uspjeh bi mogao imati strašne posljedice po čovječanstvo i svijet kakav poznajemo.

Dalja Eskalacija i Rat u Ukrajini 2022.

S obzirom na to da su odnosi između Zapada i Ruske Federacije dosegnuli najniži nivo, moglo bi se pomisliti da ne može biti gore. Nažalost, upravo se to dogodilo 2022. godine kada je počela ruska invazija na Ukrajinu.

Ovdje profesor John Mearsheimer tvrdi jeste da je Putin u procesu „razbijanja Ukrajine“ kao sredstva za postizanje ciljeva Rusije i očuvanje njene međunarodne sigurnosti. A to je upravo ono što vidimo u Donjeckoj i Luganskoj oblasti Ukrajine. Zašto je ovo relevantno za našu tezu? Zbog činjenice da istražujemo sličnosti 1930-ih i rat koji je u toku u Ukrajini.

Procijeniti kako bi se rat u Ukrajini mogao završiti nije lak zadatak. Pogotovo s obzirom na složenost i težinu situacije kojoj smo ovdje svjedoci. Kao takvo, najbolje što možemo učiniti je da pružimo četiri moguće teorije koje zastupaju naučnici i akademici koji procjenjuju krizu od samog početka. Četiri scenarija uključuju mogućnost ukrajinske pobjede, ruske pobjede, ukrajinske neutralnosti i konačno, potpunu eskalaciju krize.

Počnimo sa pretpostavkom da je ruska pobjeda vjerovatna. U ovom scenariju, dijelovi ukrajinskih regija Donjeck i Lugansk postali bi dio Rusije zajedno sa svojim stanovništvom. S obzirom na prirodu države Ukrajine, možemo dalje tvrditi da bi se vlada Ukrajine odlučila za neutralni status per se kako od njih zahtijevaju Rusi. Ovo je možda jedna od najboljih alternativa jer bi zadovoljila obje strane i konačno zaustavila patnju nanesenu ukrajinskom narodu.

Druga teorija pretpostavlja da je Ukrajina u stanju da dobije ovaj rat. Iako je vrlo popularna, ova teorija ostaje nevjerovatna i u najmanju ruku vrlo opasna. Da, Ukrajinci primaju masovne pošiljke oružja i opreme, ali kada se suočite sa moćnim ruskim medvjedom potrebno vam je više od onoga što Ukrajina trenutno ima na raspolaganju. Nadalje, može se tvrditi da bi, ako bi Rusija bila gurnuta u odbranu, mogla pribjeći upotrebi svog nuklearnog arsenala. Zaista, ponižavanje Rusije bi imalo kontraefekat i dovelo bi svijet sve bliže nuklearnom uništenju kao što tvrdi Francuski Predsjednik Emmanuel Macron - Rusija ne smije biti poražena.

Treća teorija, a možda i najbolja, je neutralna Ukrajina, koja djeluje kao tampon država između Zapada i Rusije. Ovo ne samo da bi okončalo patnju ukrajinskog naroda, već bi dovelo i do popuštanja tenzija između NATO-a i Ruske Federacije. Jedna tampon država u obliku Ukrajine omogućila bi ponovno otvaranje razgovora i vođenje pregovora u nadi da će se odnosi između dvije strane poboljšati. Upravo ovo vidimo da se trenutne dešava u pregovorima SADa i Ruske Federacije.

Posljednja teorija, i najgora, je potpuna eskalacija rata u Ukrajini. U ovoj teoriji pretpostavljamo da svi pregovori propadaju, svi razgovori prestaju i NATO se direktno uključuje u rat sa Rusijom. To bi ustvari značilo početak Trećeg svetskog rata i kako je to možda najbolje rekao Albert Ajnštajn „Ne znam čime će se voditi Treći svetski rat, ali znam šta će biti Četvrti svjetski rat… štapovi i kamenje“. Ukratko, sukob NATO-a sa Rusijom mogao bi značiti potpuno nuklearno uništenje i kraj čovječanstva kakvog poznajemo.

Konačna Usporedba

Analizirajući obje strane argumenta i analizirajući događaje koji su na kraju doveli do okupacije Krima 2014. i rata u Ukrajini 2022., možemo napraviti konačno poređenje između Ukrajine i scenarija iz 1930-ih kada je Treći Rajh preuzeo kontrolu nad većim dijelom Evrope. Počevši od uslova prije krize 1930-ih imamo zloglasnu Veliku depresiju koja je omogućila ekstremističkim režimima da dođu na vlast i steknu naklonost birača. To se u određenoj mjeri može reći i za krizu 2014. godine kada je zbačen predsjednik Viktor Janukovič. Dalje, uspon desnice u Evropi jeste svojevrsan indikator koji služi kao potvrda da se uvjeti iz 1930-ih uistinu ponavljaju. Kao takvi, paralela se zaista može povući između ova dva događaja, međutim, samo ovo nije dovoljno da se donese konačan zaključak o pitanju Ukrajine.



Za kraj, može se također argumentovati da u sukobu Zapada sa Ruskom Federacijom, određene crvene linije su pređene. Argument kako je zapad pogrešno procijenio potencijalni odgovor Rusa na ekspanziju NATO saveza ostaje najuvjerljiviji kada se analizira sukob u Ukrajini.

S tim na umu, može se dalje argumentovati kako zapad itekako mora snositi određenu krivicu za uništenje Ukrajine.

Ipak, kada govorimo o ustupcima, postoji hipotetička mogućnost, da čvrstiji odgovor, kao i reakcija na aneksiju Krima 2014. godine, su potencijalno mogli spriječiti eskalaciju i rat 2022. godine. Odlučan stav NATO saveza, kao i SADa, mogao je odvratiti Rusiju od započinjanja invazije koja je uzrokovala raseljenje 14 miliona ljudi i nebrojeno mnogo žrtava, te natjerati Vladimira Putina da prihvati proširenje sfere utjecaja zapada.

Uistinu, ustupci, te popuštanje totalitarnim režimima nikada neće imati dobre rezultate.