„Banjaluko i ta tvoja sela...“

Davno je ovaj, za Banja Luku ispostaviće se epohalni stih otpjevao jedan od misionara kulture na Balkanu, stari vuk – Bora Drljača. Bora je preminuo 2020. godine. Sela su ostala netaknuta. A šta je sa Banjalukom?

Počnimo sa hronološkim protrčavanjem kroz poduhvate mnoštva neimara koji su kroz istoriju oblikovali profil ovog grada.

Turski zeman:

1463. godine Bosna je dopala turskih šaka. Nekada malo pljačkaško pleme sa sa zapada današnje Turske izraslo je u jednu od najvećih imperija u istoriji čovječanstva. Jašući tako ka Beču za oko im je zapala usputna provincija omeđena Unom i Drinom, Savom i morem, pa zašto je ne pokoriti?

Dolaskom Osmanlija podižu se naravno prve džamije, a uz njih i ostatak kataloške garniture orijentalne arhitekture: mektebi, hamami, karavan – saraji, bezistani itd. Silno omraženi Turci, vijekovni srpski dušmani donose sa sobom pregršt stvari bez kojih nijedan pravi Srbin danas ne može – kaldrmisane ulice, podovi u kućama (budući da se do tada hodalo po utabanom blatu), da ne spominjemo sada i ove nasušne tričarije džezva, kafa, mangala ...

Kasaba na obalama Vrbasa biva prik'olko zategnuta. Grade se prva naselja koja i danas postoje, stvara se skica Banjaluke koja će se u narednim vijekovima dodatno razvijati, a kao najpoznatiji simbol tog vremena ostaje Ferhat – pašina džamija (Ferhadija).

Austrougarski zeit:

Nakon Turaka, 1878. godine u goste nam dolaze emancipovani okupatori. Austrougarsko razdoblje ostaviće trag koji je, kao i osmanski neizbrisiv u izgledu savremene Banjaluke. Krenimo redom: željeznička pruga, prve osnovne i srednje škole, obrazovanje žena, „Hotel Bosna“, „Fabrika Duvana“... Središte gradskih zbivanja pomjera se ka prostoru koji je i danas centar grada. Ulice, zgrade i raskrsnice počinju da liče na onu u Beču ili Budimpešti.

Zanimljivo je kako je naziv hotela „Bosna“ izdržao kijamet etničkog čišćenja devedesetih, za razliku recimo od tvornice obuće koja je prekonoćno od „Bosne“ postala „Bema“ ili mnogobrojnih ulica i osnovnih škola nazvanih po narodnim herojima bošnjačkog (onomad muslimanskog) porijekla.

Tursko nasljeđe Austrougarima nije smetalo, te se između uticaja ovih dvaju kultura stvara jedinstvena simbioza.

Gavrilo puca. Gavrilo pogađa. Počinje Prvi svjetski rat u nizu od ne zna se još koliko.

Prvo poraće:

Veliki rat je završen. Formirana je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (kao i mnoštva drugih naroda čiji nazivi nisu stali u ime države), kasnije preimenovana u Jugoslaviju. Stvaraju se banovine kao administartivne jedinice, jedna od njih bila je i Vrbaska, sa središtem u Banjaluci. Od mnogobrojnih kraljevih namjesnika za istoriju Banjaluke najznačajniji bio je ban Svetislav „Tisa“ Milosavljević. Za vrijeme njegovog stolovanja asfaltiraju se prve ulice, započinje razvoj kanalizacione mreže, uređuju se aleje i parkovi, kao i ulična rasvjeta. Grade se i neki od najprepoznatljivijih objekata u gradu: „Narodno pozorište“, „Muzej“, „Banski dvor“.

Ovaj, kao ni bilo koji drugi period ma kakvog prosperiteta u Bosni neće dugo potrajati.

Drugi svjetski rat. Ulaskom njemačkih trupa i prstohavat uvezenih Ustaša, započinje bivstvovanje Banjaluke unutra NDH.

Za upravnika grada postavljen je provjereni srbomrzac, a inače ugledni advokat Viktor Gutić. Pavelić je osjećao neku čudnu privrženost prema Banjaluci, što grad naravno nije spasilo od masovnih zločina etničkog čišćenja Srba, Jevreja, Roma, ali i velikog broja tadašnjih banjalučkih Muslimana, o čemu se naravno nije mnogo govorilo, niti se danas govori. Ustaše su Banjaluku vidjele kao pravi grad budućnosti, a postojale su i inicijative da se preimenuje u Antingrad ili samo Luku. Kako sad sa „Banskog dvora“ visi dvoglavi orao, tako je tada visilo ustaško „U“. Dokaz da građevine imaju visok prag ideološke tolerancije, što se preslikava i na stanovništvo. Tome najbolje svjedoči fantastično uspijevanje plodova raznovrsnih etnošovinističkih režima u ovom gradu.

Kataklizma komunizma:

Drugi (čim je drugi čini se da nije i posljednji) svjetski rat je završen. U zajedničkoj bježaniji Četnici i Ustaše bivaju protjerani od strane Partizana. Odlukama na zasjedanju AVNOJ-a obnovljena je državnost Bosne i Hercegovine, a Banja Luka u njoj drugi grad po veličini. Doći će i do nerealizovanog prijedloga da Banja Luka zbog svog strateškog položaja postane prestonica bivše nam (sa kojom smo krvavo raskinuli) države. Zločinački, ubilački, diktatorski režim KPJ u ovom gradu je podigao industrijske gigante kao što su „Čajevec“, „Kosmos“, „Jadranka“, „Žitoprodukt“... Razvijena je vodovodna i mreža snadbijevanja elektirčnom energijom . Kulturnih manifestacija i udruženja koja integrišu mlade nije manjkalo. Osnovan je i banjalučki univerzitet. Sportski kolektiv „Borac“ postao je prepoznatljiv kako u regionalnim tako i u evropskim okvirima. Tridesetsedmogodišnje zlo komunizma stvorilo je izgled i status GRADA Banja Luka, ali...

Uvijek i svugdje postoji ali, ovo moje ali tu je kako se ovaj pasus ne bi pretvorio u puko ukivanje u zvijezde tadašnjeg jugoslovenskog sistema.

Greške komunističke vlasti mnogo su značajnije, na prvu manje vidljive, anjihove posljedice u konačnosti znatno štetnije. Prvi talas ruralizacije Banjaluke odvio se netom po završetku rata. U grad je došao veliki broj izbjeglica iz raznovrsnih predjela republike, koji su sa sobom donijeli tradiciju primitivizma,a prigrabili priliku za bolji život u urbanoj sredini. Uz to, državni organi planski su razmjetsili porodice penzionisanih ili poubijanih Ustaša i Četnika u Banjaluku kao provjerenu multietničku zonu, radi njihove lakše asimilacije u koncept bratskog i jedinstvenog društva. Tako su nikad ugašeni nacionalizmi dobili novu generaciju predstavnika u Banjaluci, što će postati i više nego očigledno, ali tek 92' godine. Mnogim od tih porodica servirani su novi životi. Radna mjesta, stanovi, kuće, prilike za obrazovanje. Idila u kojoj se isplati glumiti Jugoslovena.

Razglednica grada iz perioda SFRJ

26. oktobar 1969. godina. Potom 27. oktobar. Takođe 1969. godina.

Serija stravičnih zemljotresa devastirala je Banja Luku. Tektonske, kako fizičke tako i metaforičke promjene bile su na pomolu. Do te, dotične godine u gradu su postojale rampe kojima je regulisan ulazak i izlazak osoba u grad. Tu se nije radilo o rigoroznim kontorlama, ali se znala jasna razlika između onih koji su iz grada i onih koji nisu.
Urušen grad, ljudske žrtve i potreba za radnom snagom uslovili su uklanjanje rampi. Izgrađeni su kompleksi za kolketivni smještaj stanovništva iz okolnih mjesta takođe pogođenih razornim zemljotresom (popularne barake). Prvobitnim planom svi ti ljudi trebali su da budu vraćeni na svoja ognjišta. To se naravno nije desilo. Stvorena je nepropustiva prilika za svakog ruljka i brđanina da u svojim blatnjavim kaljačama potraži svoje mjesto na banjalučkom asfaltu. Način života, ideje, stavovi i ambicije takvog tipa ljudi koji je naglo ubrzigan u krvotok grada nikada nije u potpunosti srastao sa građanskom kulturom življenja. Ipak, vrijeme je prolazilo, a seljaci se iz grada nisu pomjerili.
Ovdje se ne radi o svim ljudima koje je zemljotres natjerao da napuste svoje domove, nažalost radi se o većini onih koji nisu željeli ili nisu bili sposobni da prihvate norme života u gradu.
Rat je odavno prošao. Titov leš je tamo daleko , u Beogradu. Era komunizma postavila je paravan privida bratstva i jedinstva iza kojeg su nagurani svi suštinski problemi. Postojanje Jugolsavije je tako oročeno na rok trajanja njenog najvećeg sina – kumrovačkog bravara. Iako su podignute mnoge fabrike, renovirane monumentalne građevine, te izgrađeni prepoznatljivi stambeni i poslovni objekti u brutalističkom stilu, nijedan od tih infrastukturnih poduhvata nije izdržao zub ideologije, kao ni narastajuću nacionalističku koroziju. Titova vladavina i upravljanje njegovih pulena dovela je do sistemstkog gušenja kritičke misli i slobode govora, netrepeljivosti prema preduzetništvu, slobodnom tržištu i investicijama kao pošastima kapitalizma, mutaciju dubioznog birokratskog aparata u leglo nepotizma i korupcije. Ovakve i slične planske greške dovele su do kolaps a i krvoprolića, naravno ni strani uticaj ne treba zanemariti. Plamen jugoslovenske svijeće oduvalo je vrijeme.

Još jedan rat. Gle čuda! Ko bi rekao.



Razgrađivanje – posljednji čin:
Sahranjivanjem komunizma i socijalizma, izrođena je demokratija. Prvo veliko, demokratsko postignuće bio je početak rata.
Banjalukom su zagospodarili okolobrđanski kadrovi SDS-a, uz podršku do jučerašnjih komunista. Ovi potonji su nalik bubašvabama ispod kauča propuzali ofarbani u trobojke, umiveni kosovskim mitovima i što je najvažnije naoružani interesno motivisanom mržnjom. Banjalučanin do Banjalučanina, sve sami starosjedioci.
Grad za čudo nikad čistiji, zahvaljujući vrijednim rukicama mnogobrojnih Hrvata i Bošnjaka na radnoj obavezi. Tada je Banja Luka postala centar otimačine. Oteta je imovina pripadnika progonjenih etničkih grupa. Oteta je kultura (svakako suvišna). Intelekutalci su izbrisani. Porušen je rekordan broj džamija još od Krstaških ratova na ovamo. Začet je fetus jedne nove, čistosrpske Banja Luke, onakve kakva je vijekovima sanjana. Razgrađivanje je trijumfalno nastavljeno i ono se više ne može zaustaviti. (izvor: Aleksandar Vulin).
Po sjevernokoreanskom modelu na zidovima je Tito zamijenjen Karadžićem. Na ulicama radnici seljacima. U gospodskim stanovima osvanuli su ruljci. U knjigama su heroji postali zločinci, a nakaze idoli.


21. novembar 1995. godina. Predsjedničko odmaralište u Dejtonu (Ohajo, SAD-a). Trima potezima, triju olovaka rat je kažu završen. Barem na terenu.

Dejtonskim mirovnim sporazumom izdata je odredba svi na svoje. Naravno, u Republici Srpskoj se to nije desilo. Banjaluka je tako ostala bogatija za hiljade i hiljade novih izjebglica (kao i nakon prošlog rata) koje su svrishodno poslužile da ako ništa, a onda bar statistički zamjene protjerane građane. Osim što je odomaćena mržnja prema drugom i drugačijem, genocid (koji se kao što svi znamo nikada nije ni desio) je institucionalizovan, odgojena je kleptokratija, začet organizovani kriminal, a konačno su procvejtali mito i korupcija. Banjaluka je tako na poklon dobila nove simbole, kao jedna od usputnih stanica SANU-ovskog Srpskog sveta.
Školski primjer stvaranja srpskije, a ustvari razgrađivanja Banja Luke je epizodni ustanak protiv balija 2001. Godine prilikom pokušaja postavljanja kamena temeljca za obnovu Ferhadije. Valjda bi mir i trebao tako da izgleda.
Sve tekovinske svojih kvazidželata iz SDS-a od 2006. godine na ovamo nastavile su strukture daška svježeg vjetra na Balkanu , laktaškog traktordžije – Milorada Dodika.
Jačanje uticaja građevisnke mafije (slučaj ubistva građevinskog inspektora Milana Vukelića 2007. godine), namještanje tendera, protupravna konfiskacija zemljišta, gušenje osnovnih građanskih sloboda , opstrukcije u radu nezavisnih medija...
Suvišno bi bilo nabrajati osala mnogobrojna postignuća snsdovskog patriotizma u ovom gradu. Nekim gradovima se posreći da dostojanstveno propadaju, Banja Luka samo propada.
Tu je naravno i naš ponovoizabrani vladalac, čovjek od (ne) DJELA – Draško Stanivuković.

Danas u 2024. godini Banja Luka, između ostalog, može da se pohvali najnesadržajnijom imitacijom adventa u regiji (koja na sveopštu radost tek počela), blatnjavim ćiriličnim parkom izgrađenim na vakufskoj zemlji, „Delta Planetom“ - spomenikom palim šetačima koji nemaju para za proizvode iz izloga i za kraj, ali ne i najmanje važnim bogatstvom nedovršenih kružnih tokova i besmislenih jednosmjernih ulica.
zaboravih, imamo i srpskog kralja Tvrtka.

Razglednica moderne Banja Luke

Krivi li smo?
Uvijek se lako nađu krivci u vlasti, a se mi – stanovnici amnestiramo od odgovornosti.
Da bi se grad dosljedno uništio neophodno je stvoriti određene preduslove. Preciznije dva preduslova.

1) Pregaziti građane – ovdje ne mislim na stanovništvo kao takvo, nijedan grad nikada neće ostati bez stanovnika, mada ni od toga nismo daleko, mislim na specifičnu grupu ljudi koje odlikuju stavovi i ponašanje koji se smatraju građanskim. Iz Banja Luke je takav tip ljudi planski protjeran ili su se sami protjerali, a ona šaka jada koja je ostala svedena je na nivo statističke greške. Banja Luka danas ima stanovnike sa prijavljenom adresom prebivališta u gradu, oni ne mogu biti i nisu Banjalučani, kojih je ostalo koliko i prstiju na dvije ruke, možda pola prsta više. Građanstvu kao i uvijek nedostaje hrabrosti. Zadovoljni mitskim statusom građana, ostaju učahureni u neprekidni ciklus tihovanja i prešutnog odobravanja, uz stalni bijeg od odgovornosti i konflikta. Građani su tako ostali bez grada, a grad bez građana.

2) Cenzura sjećanja (memoricid) – zatrti sjećanje na prošlost značilo bi zapečatiti mogućnost postojanja drugačijeg. Sve što je bilo prije sadašnjosti postaje nevažno. Biraju se samo oni fragmenti prošlosti koji odgovaraju fabrikovanom prikazu trenutka. Uzmimo za primjer promjenu autohtonih naziva naselja. Banjalučko naselje Mejdan, već 30 godina formalno nije Mejdan, prekršten je u Obilićevo. Mislim da ni samom Obiliću nije jasno šta će on u Mejdanu. On sa Mejdanom nema ništa osim megdana. Zato sa Banjalukom ima još i manje.

Varvarska gentrifikacija pretvorila je simbole grada u lutajuće, oronule sjene. Tonama betona, stakla i željeza grad je razgrađen, kako infrastrukturno, tako i smisleno. Banjaluci je tako ukraden sada već endemski status grada, grada u pravom smislu te riječi. Ipak, vrijeme u kojem živimo nudi zamjenu za sve. Tako je Banja Luka zamijenjena jednim, drugim velegradom – Laktašima. Poštena kompenzacija.
Svojim inertnim stavom prema sopstvenom životu u ovom gradu, postali smo saučesnici u ovom sadističkom mrcvarenju poluživog ranjenika.
Banja Luka je prvo izgubila građane, potom joj je amputirana kultura, a od straha se krišom iskrala i duša grada. Od svega što je ovaj šeher nekada bio, ostalo je sve ono što mu nikada i nije trebalo.

„Banjaluko i ta tvoja sela...“