Nakon plaćene posjete Trumpa juniora izvjesno da političko preživljavanje Milorada Dodika nije više samo njegova, lična borba, već nastojanje kompletne dinastije Dodik, čitavog SNSD-a i 49% BiH. Republika Srpska se sigurnim koracima stropoštava u kaljugu iz koje možda nikada i neće izaći, a zanimljivo je da njeni stanovnici ne zovu u pomoć.
Miloradova dinastija:
Jedna partija. Jedan predsjednik. Jedan čovjek.
Sve tri sintagme izgledaju i zvuče posve totalitarno, sjevernokoreanski, ali zapravo uopšte ne morate putovati na sjever Azije da biste okusili čari gvozdene šake kojom se vlast pretvara u porodično nasljeđe. Jednu partiju, jednog predsjednika i jednog čovjeka možete vidjeti i u srcu Evrope, u Bosni i Hercegovini, u entitetu Republika Srpska. Njegova živuća figura u prirodnoj veličini tu je izložena već skoro dvadeset godina. Ukoliko se odlučite za posjetu dođite kao turista, a u istom svojstvu se vratite kući, jer ukoliko se zadržite duže boravak u getu na otvorenom mogao bi ostaviti trajne psihofizičke posljedice.
U utorak, nakon što je Donald Trumo jr. napustio Banjaluku sve je ostalo isto. Niti je RS postala nezavisna, niti je presuda Suda BiH protiv predsjednika SNSD-a ukinuta. Jedina, ali i ključna razlika je u tome što je glavnu riječ uz najstarijeg potomka iz dinastije Trump vodio najstariji potomak iz dinastije Dodik, Miloradov sin - Igor. Scenografija nasljeđivanja jasno predskazuje budućnost u kojoj će građani manjeg entiteta nastaviti da žive kao robovi vlasti, samo će se robovlasnik promijeniti.
Prema formuli od zla oca i goreg sina, Milorad će Igoru testamentom zavještati ključeve budućnosti 700 hiljada duša, ako ih je i toliko ostalo na prostoru od Kozarske Dubice do Trebinja. Svjestan da su tri decenije političkih vratolomija učinile svoje, te da mu ni biologija ne ide na ruku Dodik senior ostavlja svom, ali i inostranim juniorima, sve poluge moći. Milorad će prisvojiti novu ulogu, zaštitnog lica antirevolucije koja je od daška svježeg vjetra ostavila samo zadah truleži.
To je nama naša borba dala:
Na površini od 24.641 km² trenutno egzistira najveći geto na starom kontinentu.
Institucije se oblaporno zadužuju na međunarodnim berzama, a iznos akumuliranog duga malo kome je poznat. Cijene neprestano rastu, dok režimu bliski tajkuni kroz monopolsku mrežu sa zadnjim feningom izvlače i dušu građana.
Prirodna bogatstva rasprodaju se kao jeftina bižuterija, a najavljene investicije postaju višemilionske pljačke sa nepoznatim potpisima. Svakodnevno se zatvaraju fabrike, dok radnici čekaju zeru milostinje. Javne kuhinje upisuju nove korisnike, nevladine organizacije zatvaraju vrata. Vlast se ukrupnjava manevrima lažirane opozicije.
Sve navedeno nije ni prošlost, ni iluzija, već sadašnjost, a izgledno je da će biti i budućnost. Život u Republici Srpskoj odavno je sveden na preživljavanje. Tri decenije srbovanja, patriotizma, negiranja ratnih zločina i štićenja krvnika poslužili su kao odličan paravan za konstantnu pljačku.
Uprkos depresivnom realitetu svakodnevice ono što dodatno obeshrabruje jeste stav, odnosno odsutnost bilo kakvog stava građana. Živa bića koja obitavaju na području RS-a razvila su kolektivni Štokholmski sindrom usljed kojeg vole svoje dželate više nego što vole sebe. Svaki atom živosti uprt je u šutnju, servilnost i pognutost glave kojima se omogućava vladanje jednog (ne)čovjeka i jedne stranke, jednog predsjednika i jedne dinastije. Bilo kakav pokušaj bunta sveden je na apsolutni minimum.
Ljubav prema stradavanju od ruke odabranog prerasla je čahuru mazohizma i tako postala stil života. U modernom getu, u srcu Evrope sve što je drugačije, sve što je buntovno, sve što odbija pokornost već na samom rođenju osuđeno je na smrt.
Od Turaka, preko ustaša, komunizma i NATO pakta u odabrano društvo najvećih (ne)deklarisanih neprijatelja Srba, Srbi su uvrstili i same sebe. Oktobar će biti samo pokazna vježba za novi ciklus odumiranja.
