Kada bismo upoređivali politički život na području od Vardara do Triglava sa političkom realnošću Rusije, malo ko bi se složio sa tvrdnjom da se radi o istoj politici, sa identičnim rezultatima, ali na različitima meridijanima. Jedan film bi balkanskoj publici mogao da otvori oči ili makar da ih otškrine.
Premijera u srcu Evrope:
31. avgusta 2025. godine na filmskom festivalu u Veneciji svoju svjetsku premijeru imao je film Čarobnjak iz Kremlja ( The Wizard of the Kremlin).
Film je djelo francuskog režisera Olivier Assayasa, a stvoren je na osnovu romana italijanskog novinara i politologa Giuliano da Empolija. Iako je bio u izboru za glavnu nagradu festivala - Zlatnog lava, istu nije osvojio, a publika je na distribuciju čekala sve do januara 2026. godine. Radnja filma usredsređena je na fiktivnog protagonistu Vadima Baranova TV producenta, pozorišnog režisera, osobu sa margine subkulturnog života Moskve 90ih koji kroz poznanstvo za ruskim oligarhom postaje vodeći arhitekta nove Rusije. Lik Vadima Baranova kojeg igra Paul Dano baziran je na biografiji Vladislava Surkova, nekadašnjeg šefa kabineta i ličnog savjetnika Vladimira Putina, kojeg u filmu tumači Jude Law.
Čarobnjak iz Kremlja je prvo igrano, i uopšteno jedno od rijetkih filmskih ostvarenja koje se bavi analizom putinovske Rusije. Njegova specifičnost je u tome što stvaranje Ruske Federacije kakvu danas poznajemo ne promatra sa zapadne kapije ili osmatračnice iz komšiluka, već iz uskih kapilara moći kojima se oblikuju dešavanja ne samo u Rusiji, već u čitavom svijetu.
Velika smrt i bolno rađanje:
8. decembra 1991. godine čelnici Rusije, Ukrajine i Bjelorusije službeno sahranjuju Sovjetski savez potpisivanjem sporazuma u Minsku kojim se okončava postojanje komunističke imperije stare skoro sedamdeset i pet godina. Posljedni predsjednik SSSR-a, Mihail Gorbačov širom je otvorio vrata demokratiji, koja je poput tornada prohujala preko dva kontinenta ostavljajući za sobom leš nekada velike sile.
Sa padom gvozdene zavjese i Berlinskog zida horde zapadnjačkih investitora, bankara i konsultanata pohrlile su, kako u države bivšeg SSSR-a, tako i u ostala prostranstva počivšeg Varšavskog pakta. Uz investicije, projekte i milijarde američkih dolara prošvercovali su i američko - evropsku pop kulturu, modu i mnoge druge proizvode koji su do tada u Rusiji bili nedokučiva nepoznanica.
U ideološko - identitetskom bućkurišu koji je nastao padom komunizma i za mnoge dugoočekivanom reinkarnacijom ljudskih sloboda po uzoru na liberalne demokratije, stvoreno je plodno tlo za privatno bogaćenje, kvaziumjetnički razvrat i nagli razvoj konzumerizma.
Svojih pet minuta, koje su prolongirane na skoro čitavu deceniju, dočekali su opskurni disidentski aktivisti, exkomunističke birokrate i kriminalci sa margina društva.
Kroz prilagodljivu, želatinoznu društvenu strukturu čiji su činioci navikli da se snalaze, gube i dobijaju, mijenjaju vladare i partnere, provejavao je prizvuk apokalipse. Ekonomski staleži su nestali za svega godinu dana, a ekonomija se strahovito ljuljala poput male barke na otvorenom moru. Državni aparat na čelu sa predsjednikom Borisom Jelcinjom nije uspijevao da stvori čak ni privid kontrole, osim kada se radilo o upotrebi prekomjerne sile.
Privatizacije državnih preduzeća izvršena je na prepad, kao i u ostalim postkomunističkim država istočne i jugoistočne Evrope. I dok se sve raspadalo, a nacija strepila od novog kolapsa i rasparčavanja države nakon početka Prvog čečenskog rata, nova generacija ruske buržoazije gomilala je enormno bogatstvo, tražeći način da što prije zaštiti izvore sigurnih prihoda. Usljed Jelcinjevog sve slabijeg političkog rejtinga, ali i zdravstvenog stanja, novopečeni oligarsi traže zamjenu za prvog čovjeka države.
Novi kolač u rukama nezasitih:
Iako se već decenijama vjeruje da je uspon Vladimira Putina na čelo Rusije isključivo plod njegovih ličnih mahinacija, karijera njegovog dugogodišnjeg saradnika Vladislava Surkova i određeni segmenti iz romana/filma Čarobnjak iz Kremlja, govore suprotno. Oba djela Putina prikazuju kao iskusnog birokratu u sigurnosnom aparatu kojeg odanost vlastima, hladnokrvno odlučivanje i koristan nedostatak rizične kreativnosti dovode do pozicije direktora Federalne službe bezbjednosti (FSB agencija nasljednica KGB-a).
1998. godine Vladimir Putin imenovanjem na mjesto direktora FSB-a i formalno postaje jedna od najmoćnijih figura u državi, no na pomenutoj funkciji ne ostaje dugo, jer već u avgustu 1999. godine podnosi ostavku. Jelcinj usljed pogoršanja zdravstvenog stanja biva onemogućen da vrši funkciju predsjednika, a oligarhski lobi traži novog zaštitnika, te ga pronalazi u znatno mlađem, visprenom i javnosti manje poznatom direktoru FSB-a.
Putin ispočetka nije želio da se bavi politikom, već da nastavi svoju karijeru u obavještajnoj službi, ali ubrzo uviđa potencijal koji sa sobom nosi naklonost domaćih milijardera. Na predsjedničkim izborima u martu 2000. godine Putin osvaja više od 53% glasova i tako već u prvom krugu izbora postaje drugi predsjednik Ruske Federacije.
Siva eminencij, oblikovanje stvarnosti i Nova Rusija:
Od samih začetaka Putinove političke karijere u njegovoj sjenci nalazio se Vladislav Surkov, čovjek sa kojeg mnogi istraživači, ruski opozicionari, strani i domaći novinari vjeruju da je politički arhitekta putinovske Rusije. Surkov zajedno sa Putinom ulazi u Kremlj, ali na zadnja vrata, prvobitno kao zamjenik šefa kabineta dvaju predsjednika. Na toj poziciji ostaje sve do 2008. godine, kada na kratko biva prvim zamjenikom premijera od 2011. do 2013. godine, da bi od tada, pa sve do 2020. bio lični savjetnik Vladimira Putina.
Surkova su u hodnike Kremlja uvela poznanstva sa mnogim oligarsima koje je očaravao svojim šarmom, pronicljivošću, britkim umom i vizionarskom kreativnošću vrsnog stratega. Upravo je na njemu baziran glavni lik u filmu Čarobnjak iz Kremlja. Surkovljeva ideja Nove Rusije predstavlja permanentnu predstavu za domaću i svjetsku javnost u kojoj posrnula imperija šljašteći uzlijeće iz kaljuge propasti SSSR-a, koristeći demokratiju, kapitalizam i zalihe energenata kako bi postepeno uništila svoje zapadne arheneprijatelje i to koristeći njihovo sopstveno oružje, slobodu individualnog izbora.
Desna ruka predsjednika preokreće demokratski haos u korist države u kojoj je sve dozvoljeno i svi su slobodni, dok god njihovo ponašanje ne šteti vladajućoj strukturi. Ubrzo stradava i nekolicina oligarha, čija će hapšenja, iznenadne smrti i konfiskacija imovine poslužiti kao pokazni primjer za neposlušne. Rusija otvara ne samo vojne, već i obavještajne, ekonomske, kulturne, naučne, propagandne, sportske i sve druge frontive u borbi protiv onoga što se politički i geografski može nazvati zapadom.
Komunizam kao oličenje savršenstva ustupa mjesto službeno sponzorisanom pravoslavlju. Razvrat, seksualno oslobađanje i narkotici - simboli Rusije u završnoj deceniji 20. vijeka bivaju ili djelimično legalizovani u svrhe stvaranja profita ili potpuno stavljeni van zakona, kako bi se ovladalo crnim tržištem. Institucije iza paravana pravne države finansiraju desničarske stranke, kriminalne moto - bande, nevladine organizacije bliske vlasti i vjerske sekte. Stvaraju se opozicione stranke kako bi se glasačima ponudio kakav - takav izbor čiji je rezultat već u startu poznat, pobjeda Putina.
Tako Putin i Surkov stvaraju Novu Rusiju i koncept suverene demokratije u kojoj su izbori samo birokratska formalnost bez stvarne važnosti. U međuvremenu, Surkov vrši inžinjering političkog života, ali i života uopšte pretvarajući ih u rijaliti program u sklopu kojeg upravljačka kasta režira svakodnevicu do najsitnijih detalja.
Iako Rusija nije najekstremniji primjer postojeće diktature u svijetu, naročito ne u poređenju sa Sjevernom Korejom ili donekle Kinom, prakse novoruske politike čiji je otac Vladislav Surkov mogu se uočiti i u zemljama bivše Jugoslavije.
Prenatalne sličnosti i ključna razlika:
I Rusija, kao i većina republika nastalih smrću SFRJ, uz parcijalni izuzetak Slovenije, dijele manje - više slične sudbine u pogledu nastajanja prvih vladajućih sistema nakon pada komunizma. Vlast su u svim ponovonastalim državama preuzele tri vrste ljudi: ideološki nepodobni disidenti iz doba komunizma (npr. Franjo Tuđman, Alija Izetbegović) ili preobraćeni komunisti u svojim nacionalističkim ili socijaldemokratskim varijantama (npr. Milošević, Kučan, Gligorov).
Prvobitne exjugoslovenske opozicije činili su intelektualci ili bivši funkcioneri čiji znatno racionalniji politički programi nisu naišli na podršku (npr. Nijaz Duraković u BiH, Ivica Račan u Hrvatskoj, Zoran Đinđić u Srbiji, Ante Marković na federalnom nivou).
Privatizacija je izvršena razbojničkim preuzimanjem privatne svojine, rat je, u slučajevima BiH i Hrvatske, a kasnije Srbije i tada još AP Kosova, poslužio za međusobno bogaćenje novonastalih elita i omeđavanje teritorije po nacionalnim kvotama. Demokratija nije uvedena postepeno, pa je iskorištena za niz nacionalnih referenduma, kako o nezavisnosti, tako i o privrženosti pojedinim strankama.
Svaki kasniji birački proces upotrebljen je za ojačavanje već formiranih političkih garnitura. Ništavne i nevažne ideološke razlike poslužile su kao ukrasni celofan kojim su zamaskirani stvarni ciljevi interesnih grupa.
Ključna razlika između ruskog i postjugoslovenskog društva jeste geograska i strateška blizina Evropi.
Pod budnim okom Zapada:
Rusija je veoma kratko bila područje proaktivnog interesa zapadnih zvaničnika, ali u onom smislu u kojem bi EU i SAD mogli da stave Rusiju pod svoje. Za rad opravdavanja enormnih vojnih i mnogih drugih budžetskih izdataka, ali i održavanja globalnog tržišta raznovrsnih roba i usluha, bilo je neophodno stvoriti i zadržati velikog neprijatelja sa istoka, a zatim promovisati zluradu bajku o razjarenom medvjedu koji juriša na civilizacijske, evroatlantske vrijednosti.
Područje bivše Jugoslavije na drugoj strani, direktno graniči sa Zapadom, što samo po sebi obavezuje EU i SAD da povedu računa o političkim, sigurnosnim i svim drugim dešavanjima na Balkanu. Uprkos intenzivnom intervencionizmu koji se u slučaju Slovenije, a potom i Hrvatske pokazao isplstivim, ruska škola suverene demokratije pustila je korijenje u regiji i to čak i bez da su je ruski misionari donijeli sa sobom.
Možda bi se upravo zbog navedenog uzrok uspjeha oktroisanih, usmjerenih demokratija sa autokratskim tendencijama trebao potražiti kroz sociološke, kulturuloške, psihološke, a možda čak i genetske analize, jer su vijekovi življenja i preživljavanja pod raznolikim, a suštinski identičnim tiranijama definitivno ostavili traga na kolektivnom duhu naših naroda i narodnosti.
Davno su umrli vitezovi, kraljevi i begovi populističke mitomanije čijim se mačevima danas vode bitke za obmanu javnosti.
