Premijer Vlade Unsko-sanskog kantona, Mustafa Ružnić (Narodni evropski savez BiH), pokazuje da je njegova jedina stvarna briga očuvanje vlastite pozicije do općih izbora. Dok obični građani kantona jedva preživljavaju sa prosječnom platom od oko 1.200 KM, a profesori i nastavnici čekaju povećanje koje često kasni, Ružnić je spreman značajno podići plate zastupnicima Skupštine USK – njima, a ne onima koji svakodnevno rade i grade društvo.

Odluka Vlade USK, koju je predvodio premijer, povećala je mjesečnu platu profesionalnim zastupnicima sa 3.100 KM na 4.360,36 KM, što predstavlja apsurdno povećanje od 40,7%. Paušalni zastupnici sada primaju 2.115 KM, što je rast od 16,5%. Dok građani pokušavaju sastaviti kraj s krajem i preživjeti sa platama daleko ispod potrošačke korpe od 3.300 KM, politička elita prima stotine maraka po satu, radeći tek osam sati mjesečno u Skupštini.

Ako ove brojke podijelimo sa stvarnim radnim satima, satnica postaje groteskna: profesionalni zastupnik zarađuje 545,05 KM po satu, paušalni 264,38 KM, dok prosječni radnik u realnom sektoru ostvaruje svega 7,50 KM po satu. A šta je sa nastavnicima, profesorima, zdravstvenim radnicima? Njihove satnice daleko su ispod dostojanstvenog nivoa, ali to premijera Ružnića ne dira. Njegov cilj je jasan – očuvati podršku zastupnika i stabilnost vlastite fotelje, na račun poreskih obveznika.

Predsjedništvo Skupštine USK dodatno pojačava apsurd: predsjedavajući prelazi sa 4.360 KM na 5.478,40 KM, a zamjenici sa 4.200 KM na 5.310,69 KM. Satnica prema osam sati mjesečno dostiže nevjerovatnih 684,80 KM za predsjedavajućeg i 663,84 KM za njegove zamjenike. Premijer Ružnić podržava ove povišice u trenutku kada prosvjetni radnici, policija, zdravstveni radnici i većina građana jedva sastavljaju kraj s krajem.

Ružnić ignorira ekonomske probleme kantona

Nije ga briga što izvoz Unsko-sanskog kantona stagnira, a privreda propada. Dok mala općina Tešanj u Federaciji ostvaruje znatno veći izvoz i privlači investicije, USK pod premijerom Ružnićem ostaje zarobljen u ekonomskoj šupljini. Pitanje razvoja industrije, otvaranja radnih mjesta i podsticanja lokalnog poslovanja za njega nije prioritet – važnije mu je da zadrži podršku zastupnika koji mu osiguravaju političku stabilnost i moć. Građani koji žive u realnosti neprofitabilne privrede i pada standarda mogu čekati.

Premijer izbjegava suočavanje s građanima

Premijer Ružnić uporno izbjegava da se javno obrati građanima i obrazloži enormno povećanje plata u Skupštini USK. Ne želi objasniti zašto privreda kantona propada i stagnira, niti zašto mala općina Tešanj bilježi veći ekonomski rast i izvoz od cijelog USK. Dok građani traže odgovore i transparentnost, premijer bira tišinu, skrivajući političke kalkulacije iza svojih odluka i očuvanja fotelje. Ovakvo ponašanje dodatno potkopava povjerenje u institucije i jasno pokazuje kome je Vlada zaista posvećena: ne narodu, već političkoj eliti.

Odluka Vlade USK pokazuje da Ružnić politički računa: više mu znači zadovoljiti zastupnike na terenu poreskih obveznika nego osigurati dostojanstvene plate ljudima koji svakodnevno održavaju društvo na nogama. Dok građani štede na hrani, lijekovima i režijama, premijer povećava plate onima koji ga mogu zadržati na vlasti. Ovo nije samo nesrazmjerno – ovo je hladnokrvno političko kalkulisanje.

Građani Unsko-sanskog kantona imaju pravo znati: dok profesori i nastavnici čekaju povećanje od nekoliko desetaka maraka, zastupnici i Predsjedništvo Skupštine uživaju u stotinama maraka po satu rada. Satnica premijera i njegove političke elite ne samo da vrijeđa inteligenciju građana – ona je direktna poruka: vlast nije tu da služi narodu, već da očuva privilegije izabranih.

Ove povišice su moralni i politički debakl. Premijer Ružnić pokazuje da su mu fotelja i vlast važniji od obrazovanja, zdravstva i osnovne egzistencije građana. Dok obični ljudi balansiraju između hrane, režija i lijekova, Vlada USK, pod njegovim vođstvom, privilegira političku elitu i ignorira stvarni život kantona. Satnica od 7,50 KM po satu za radnika nije šala – to je svakodnevna tragedija, dok Ružnić i zastupnici zarađuju stotine puta više, za rad koji traje svega nekoliko sati mjesečno. Premijerova politika jasno pokazuje prioritet: očuvati moć i kontrolu, dok građani neka se snalaze.

Premijer tretira budžet kao privatnu blagajnu

Premijer Ružnić se ponaša kao da je budžet Unsko-sanskog kantona njegova lična blagajna, a ne sredstva koja pripadaju građanima. Dok obični ljudi štede, odriču se osnovnih životnih potreba i balansiraju između hrane, režija i lijekova, on i njegova Vlada bez imalo srama raspolažu javnim sredstvima kako bi zadržali privilegije političke elite. Povećanje plata zastupnicima nije čin odgovornog upravljanja javnim novcem – to je svjesno pokazivanje moći i očuvanje fotelje po svaku cijenu, dok stvarni problemi kantona ostaju potpuno ignorisani.

Ružnić se ne osvrće ni na ekonomske katastrofe koje pogađaju USK: privreda stagnira, izvoz propada, male općine poput Tešnja ostvaruju znatno veći razvoj od cijelog kantona, a građani gube posao i perspektivu. Njegov fokus nije na obrazovanju, zdravstvu ili stvaranju radnih mjesta – sve što ga zanima jeste kako zadovoljiti zastupnike čija podrška mu garantuje političku sigurnost i luksuz vlastite fotelje. Svaka odluka Vlade koja podiže plate političkoj eliti dok građani preživljavaju predstavlja hladnokrvni udarac na elementarne principe socijalne pravde i odgovornog upravljanja.

Ovakvo ponašanje šalje jasnu poruku: budžet kantona ne pripada narodu, već premijeru i njegovoj političkoj mreži. Javna sredstva koriste se kao sredstvo političke manipulacije, a svaka krizna situacija građana postaje prilika za učvršćivanje moći i privilegija izabranih. Ružnić pokazuje da mu fotelja i osobna kontrola nad kantonalnim sredstvima znače više od svakodnevnog života, sigurnosti i dostojanstva građana Unsko-sanskog kantona.

Ironija za obične radnike

I dok zastupnici i Predsjedništvo Skupštine uživaju u apsurdnim primanjima i satnicama koje bi mnogi mogli samo sanjati, prosječni radnik u realnom sektoru, policajac, medicinski radnik ili nastavnik može samo „uživati“ u činjenici da je, barem u teoriji, učestvovao u demokratiji koja mu diktira egzistencijalne uvjete. Njihova satnica od 7,50 KM po satu svakodnevno ih podsjeća da su heroji preživljavanja: balansiraju između hrane, režija i lijekova, dok politička elita s osmijehom na licu broji stotine maraka po satu i čeka sljedeću priliku da sebi poveća plate. Ironija života u Unsko-sanskom kantonu postala je svakodnevna zabava – premijer Ružnić i zastupnici slave vlastite povišice, a obični radnik može se smijati jedino kada uspije preživjeti još jedan mjesec.