U intervjuu sa Owen Jones-om, popularnim YouTube voditeljem koji otkriva laži i nepravde režima poput onog u Izraelu, bivši zapovjednik IDFa u Gazi, Ariel Bernstein, daje uvid u funkcionisanje i metodologiju koju Izrael koristi kako bi vršio genocid nad narodom Palestine.

Prije samog ulaska u pojas Gaze, Ariel navodi kako svi vojnici prolaze temeljitu obuku i svojevrsno kondicioniranje (Eng. Conditioning) kako bi imali već stvoreno mišljenje šta se tamo dešava. Narativ koji naravno odgovara Izraelu a nipošto ne prikazuje stvarnu situaciju na terenu.

Za vrijeme operacije „My Brother's Keeper“ 2014. godine, Ariel također daje uvid u način funkcionisanja IDF trupa unutar samog pojasa, kao i tretman Palestinaca koji se nađu na meti tih istih trupa. Tako:

„Rečeno nam je da tražimo ove tinejdžere, ali smo također iskoristili ovaj trenutak kada postoji javni legitimitet da pokažemo moć i silu na Zapadnoj obali. Dakle, mi smo u suštini demonstrirali naše prisustvo, našu moć, a također smo tražili bilo kakav trag, bilo šta sumnjivo, što je u suštini sve što vi odlučite da je sumnjivo, i tako nedjeljama tokom ove operacije, ne sjećam se tačno koliko sam dana bio komandant, i birao sam kuće da uđem i da izvršim invaziju i da uđem noću u kuću i terorišem porodice. Obično ne nađete ništa, jer samo nasumično birate kuće.“

U nastavku, Ariel je upitan o samom načinu ratovanja unutar Gaze. Možda i najšokantnije priznanje jeste da IDF ne pravi razliku između vojnih meta i civila. Naravno, ovo je odveć poznato, ali drugačiji odjek ima ukoliko dolazi kao svjedočanstvo vojnika koji su sudjelovali u genocidu.

„Mi ne pravimo razliku. Bilo koja osoba je legitimna meta. Zatim ulazimo sa nivoom vatrene moći koji nikada do sada nisam vidio. To je potpuno druga skala. A tu je i ideja o tome da nemamo rizika za naše vojnike. Dakle, način na koji ulazite je sa veoma, veoma teškom artiljerijom i bombardovanjem sa neba, i to vas čini mnogo sigurnijim kao vojnik koji ulazi i ostavlja nivo razaranja koji nikada ranije nisam doživio ni u čemu što sam radio na Zapadnoj obali.“

U jednom trenutku, Ariel se prisjeća operacije kada je njegov puk shvatio da se ovdje ne radi o teroristima i životinjama već o ljudima koji pokušavaju živjeti život u miru, bez nasilja.

"Tim iz obližnje jedinice naišao je na palestinsku porodicu od 10 od kojih nijedan nije bio terorista. Postepeno je postalo teže vjerovati da smo na bojnom polju. To je ipak bio i civilni kvart. Ova sjećanja na borbe i razaranja koja smo ostavili iza sebe zauvijek će me proganjati.

Moja iskustva u Gazi dovela su me do jasnog zaključka: moramo se zalagati za sporazum sa Palestincima koji će okončati okupaciju i opsadu Gaze. Život u Gazi nije održiv. Bio sam zapanjen kako naše društvo odbija da razmišlja o situaciji u Gazi."

U nadi da zaustavi genocid koji Izrael vrši nad narodom Palestine, ispravi nepravdu i ukaže na laži cionističkog režima, A. Bernstein se okreće aktivizmu. Nažalost, ovaj aktivizam ima vrlo ograničen utjecaj na režim i javno mnijenje u Izraelu.

Iako protesti protiv Netanyahua traju danima širom zemlje, ostaje nejasno koliko je zapravo javnost Izraela, već zatrovana ovim narativom, uistinu opredijeljena za mir. S jedne strane, demonstracije protiv aktuelnog premijera Izraela mogu se protumačiti kao znak da javnost uopće ne želi rat.

Ipak, kako navodi Bernstein, demonstracije se vode isključivo radi optužbi za korupciju vladajuće elite, a ne zbog rata u Gazi.

Kako dalje ističe Bernstein, nakon 7. oktobra, cionistički režim doslovno dobija vjetar u leđa i popularnu podršku za „osvetu“ nad Palestinom. Podrška i odobrenje javnosti za ovaj rat dodatno dehumaniziraju Palestince i daju legitimitet ideji da nisu dobrodošli.

Dolaskom Trumpa na vlast, Netanyahu dobija dodatnu podršku da završi etničko čišćenje i zauvijek protjera Palestince iz svojih domova.

Za kraj, Ariel se osvrće na događaj kada je radio kao čuvar granice.

„Poslan sam da uhapsim ovo dvoje klinaca i strpam ih u vojni džip i odvezem do naše baze i stavim ih u ovu sobicu. I imalo je smisla na trenutak. I onda sam držao ovo dvoje klinaca, braće, možda, ili prijatelja, i zatvarao džip, a oni su plakali, preplašeni, držali se, i gledali su u mene, i bili su prestravljeni zbog mene, znate, a ja sam dobar momak. Zašto? Zašto bi se iko tako uplašio mene? A onda sam shvatio da kidnapujem ovu djecu.“