U prvom planu aktuelnih javnih i političkih rasprava u Bosni i Hercegovini našla se odluka Predsjedništva Bosne i Hercegovine o mogućem angažmanu Oružanih snaga Bosne i Hercegovine (OS BiH) u mirovnoj misiji u Pojasu Gaze. Ta odluka usvojena je 7. januara 2026. godine, kada su sva tri člana Predsjedništva, predsjedavajući Željko Komšić, te članovi Denis Bećirović i Željka Cvijanović, jednoglasno podržala učešće OS BiH u međunarodnim stabilizacijskim snagama planiranim za Gazu.

Ova odluka predstavlja nastavak procesa koji je započeo još u novembru 2025. godine, kada je ministar odbrane Zukan Helez javno najavio da se vode razgovori o mogućem učešću bh. vojnika u međunarodnoj mirovnoj misiji koja bi bila uspostavljena u Pojasu Gaze. Helez je tada istakao da su razgovori u toku i da Bosna i Hercegovina razmatra mogućnost da svoje mirovne snage pošalje u misiju koja bi bila predvođena Sjedinjenim Američkim Državama i imala podršku međunarodne zajednice.

Prema zvaničnim najavama, pripadnici Oružanih snaga Bosne i Hercegovine bi u ovu mirovnu misiju išli na dobrovoljnoj osnovi, uz standardne međunarodne uslove i naknade koje se primjenjuju u sličnim misijama. Plan uključuje i mogućnost da jedan oficir OS BiH bude integrisan u jedinstvenu komandnu strukturu koja bi koordinirala rad međunarodnih stabilizacijskih snaga u okviru misije.

Ovaj proces uslijedio je nakon što je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda 17. novembra 2025. godine usvojilo rezoluciju kojom se podržava formiranje međunarodne misije za stabilizaciju situacije u Gazi, u kontekstu prekida vatre i diplomatije između Izraela i palestinske grupe Hamas. Rezolucija je nastala na prijedlog SAD-a i predviđa sudjelovanje više partnerskih država u održavanju mira u regiji.

Odluka Predsjedništva BiH i dalje je predmet pažnje javnosti i analitičara jer otvara pitanja uloge Bosne i Hercegovine u međunarodnim operacijama, njenog položaja unutar globalnih bezbjednosnih arhitektura te načina na koji se mirovne obaveze usklađuju sa unutrašnjim politikama i interesima države.

Važno je podsjetiti se na jedno manje poznato poglavlje historije koje se često spominje u bošnjačkoj i palestinskoj pamćenju: učešće Bošnjaka u borbama protiv uspostave države Izrael i u arapsko‑jevrejskom sukobu 1947–1948. godine, s posebnim akcentom na odbranu svetih mjesta, među kojima je i džamija Al‑Aksa u Jerusalemu.

Uslovi i motivi za odlazak nakon završetka Drugog svjetskog rata, znatan broj bošnjačkih muškaraca iz Bosne i Sandžaka našao se raseljen u logorima u Italiji i Austriji nakon raspada formacija poput 13. SS Handžar divizije i drugih jedinica u kojima su služili tokom rata. Društveni i politički uslovi u poslijeratnoj Jugoslaviji onemogućili su im povratak. Mnogi su izbjegavali povratak zbog mogućih posljedica od komunističkih vlasti.

Tokom 1947. i početkom 1948. godine arapske vlade i agenti počeli su regrutovati dobrovoljce za borbu u Palestini. Među njima su bili i Bošnjaci, bivši ratnici i mladići raspoređeni u različite arapske jedinice, uključujući Arapsku oslobodilačku vojsku (ALA) i druge neregularne formacije. Njihov motiv bio je, kako su ga oni percipirali, odbrana muslimanskih svetinja i solidarnost s palestinskim narodom u trenucima prelaska u oružani sukob nakon rezolucije Ujedinjenih naroda o podjeli Palestine.

Putovanje i početak borbi prema izvještajima iz tog perioda, grupe bošnjačkih dobrovoljaca stizale su brodovima u Damask i Bejrut, odakle su upućivani u arapske snage u Palestini. Neki su se uključili u Sirijsku vojsku, dok su drugi služili u bataljonima unutar ALA‑e, uključujući Edžnadin bataljon i druge formacije. Procjenjuje se da je stotine (prema nekim izvorima čak oko 500–900) bošnjačkih dobrovoljaca sudjelovalo u borbama tokom 1947. i ranog 1948. godine.

Borbe i uloge na terenu Bošnjaci su se našli u nekoliko ključnih sukoba:

• Opsada Jerusalema i Kastela - neke jedinice učestvovale su u borbama za pristup ovom ključnom pravcu i borile se protiv jevrejskih jedinica kao što je Haganah.
• Odbrana Jaffe - u aprilu i maju 1948. godine bošnjački dobrovoljci zajedno s iračkim i drugim arapskim borcima pokušali su da održe grad pred sve snažnijim protivnikom. U izvještajima iz tog perioda spominje se garnizon sastavljen od stotina “Jugoslavena” i Iračana koji su branili ovaj grad.
• Al‑Aksa - iako formalni zapisi ne sadrže detaljnu vojnu dokumentaciju o određenom bošnjačkom kontingentu u samoj džamiji, u memorijama i narativima učesnika ratova 1948. zabilježene su izjave da su neki bošnjački borci odbili da dopuste jevrejskim snagama ulazak u džamiju osim nad njihovim tijelima.

Ishod i poslijeratna sudbina dobrovoljaca iz 1948. godine završio je uspostavom države Izrael i potpisivanjem primirja između izraelskih i arapskih snaga u 1949. godini. Većina bošnjačkih dobrovoljaca nije se vratila u Jugoslaviju. Neki su ostali u zemljama Bliskog istoka, uključujući Liban, Siriju i Irak, gdje su se integrirali u lokalne društvene i vojne strukture; drugi su emigrirali u zapadne zemlje. Njihova uloga ostaje dio historijskog sjećanja kako među palestinskim tako i bošnjačkim zajednicama, iako ne postoji opširna vojna dokumentacija koja bi precizno kvantificirala njihov doprinos na svim frontovima.

Razlika između ova dva perioda očituje se u kontekstu: dobrovoljci 1948. djelovali su izvan granica svoje matične države u ratu koji je bio neposredno povezan s očuvanjem svetinja, dok je današnja odluka o Gazi institucionalna, u okviru međunarodnih misija i diplomatskih normi.

Zaključno, odbrane Al-Akse 1948. i razmatrane misije u Gazi svjedoče o trajnoj spremnosti Bošnjaka da, kroz lične ili državne akcije, štite ono što smatraju svetim i pravdom, potvrđujući kontinuiranu povezanost historije i savremenih odgovornosti. Historija nas uči da hrabrost i principijelnost su putokaz za buduće odluke i obaveze Bosne i Hercegovine u međunarodnom kontekstu.