Kantonalni odbor Sindikata srednjeg i visokog obrazovanja, nauke i kulture Unsko-sanskog kantona - SSVONUSK posljedne vrijeme aktivno koristi društvene mreže kako bi izražavao svoje nezadovoljstvo, no ostaje pitanje – da li ta praksa zaista donosi promjene ili je samo puka forma koja ne mijenja suštinske probleme? Nažalost, čini se da je Sindikat, umjesto da bude istinska zaštita interesa zaposlenih, postao samo alat za politikanstvo i manipulaciju, dok uposlenici i dalje trpe zbog nepravde i nejednakosti u obračunu plaća.

Podaci o osnovici za obračun plaće za 2026. godinu jasno ukazuju na drastične razlike u tretmanu profesionalnih zastupnika u Skupštini USK i zaposlenih u srednjem obrazovanju. Naime, osnovica za obračun plaće profesionalnih zastupnika iznosi 423,50 KM (osnovna mjesečna plaća iznosi 3300 KM), dok je osnovica za zaposlene u srednjem obrazovanju niža i iznosi samo 385,00 KM. Ova nejednakost postavlja ozbiljno pitanje: kako Sindikat može opravdati ovu razliku, a da ne iznese jasnu i snažnu borbu protiv nje?

Čini se da Sindikat, umjesto da prepozna svoju odgovornost u borbi za pravedne uslove rada, koristi društvene mreže za objave koje nisu ništa više od pukih protesta bez konkretnih rješenja. Jesu li to zaista sredstva za postizanje ciljeva ili tek još jedan način da se prikrije vlastita neaktivnost? Da li Sindikat misli da će objavama na društvenim mrežama promijeniti ovaj odnos osnovica? Bez konkretnih akcija i ozbiljnog organiziranja, društvene mreže mogu samo poslužiti kao ekonomska i politička pozadina, koja ne donosi stvarne promjene, a samo prividnu borbu.

Štaviše, postavlja se pitanje – zašto Sindikat ne organizuje proteste pred Vladom USK? Zašto se radnici ne mobiliziraju na ulicama i pred institucijama vlasti, zahtijevajući dostojanstvo i pravdu? Umjesto da se bori na terenu, Sindikat se sve više povlači u pasivnost, prepuštajući radnike vlastima koje ih svakodnevno obespravljaju. Zakonodavne inicijative, koje bi mogle donijeti promjene, ostale su samo u teoriji, a Sindikat ne pokazuje nikakve stvarne korake u tom pravcu.

Nadalje, postoji ozbiljna sumnja u to da su rukovodioci Sindikata zaista posvećeni zaštiti interesa uposlenika u obrazovanju ili su postali produžena ruka političara iz Vlade USK. Da li su oni, umjesto da se bore za osnovna radnička prava, zapravo u funkciji politike i političkih interesnih grupa koje nastoje zadržati status quo, na štetu radnika? Čini se da se Sindikat sve više transformiše u političku platformu, a ne u organizaciju koja je osmišljena da zaštiti prava svojih članova. Ovo stvara duboko nepovjerenje među radnicima, koji ne vide rezultate svoje podrške Sindikatu, dok političari i dalje ubiru političke poene i privilegije, dok se na njihovim računima neprestano smanjuju budžetska sredstva za obrazovanje i nauku.

A šta je s radnicima u obrazovanju, koji su, zapravo, najviše pogođeni ovim nejednakostima? Da li su oni zadovoljni mrvicama koje im Vlada USK baci sa stola, govoreći im: „Uzmi ili ostavi”? Čini se da su zaposleni u srednjem obrazovanju stavljeni pred težak izbor – ili prihvatiti nepoštenu osnovicu i živjeti sa stalnim osjećajem obespravljenosti, ili se boriti za svoja prava u sistemu koji ih očigledno ne cijeni. Nažalost, Sindikat nije pružio nijednu pravu alternativu za borbu. Umjesto da organizira masovne proteste ili angažira svoje članove na sistematskoj borbi za veće plaće, Sindikat je previše pasivan i izostaje sa konkretnim inicijativama.

Nejednakost u radu i plaćama: Profesionalni zastupnici vs. profesori

Posebno zabrinjavajući aspekt ove situacije je duboka nejednakost u tretmanu profesionalnih zastupnika u Skupštini USK i zaposlenih u obrazovnom sektoru. Naime, profesionalni zastupnici u Skupštini USK rade samo jedan dan u mjesecu – to je dan kada je održavanje sjednice Skupštine. U tom jednom danu, koji traje najviše osam sati, oni ostvaruju osnovicu za obračun plaće od 423,50 KM. S druge strane, profesori i svi zaposleni u srednjem obrazovanju rade svaki dan, od jutra do mraka, nastojeći obaviti zahtjevan posao obrazovanja i odgajanja mladih generacija, a njihova osnovica za obračun plaće iznosi samo 385,00 KM. Ova nejednakost nije samo materijalna, već i simbolična. Dok se rad zastupnika valorizira kroz jednu sjednicu mjesečno, rad profesora, koji se svakodnevno suočava s brojnim izazovima u obrazovanju, ignorira se, i to na način koji je duboko ponižavajući.

Dodatno, postoji još jedna šokantna nepravda koja se mora naglasiti – profesionalni zastupnici, iako rade samo jedan dan mjesečno, mogu za taj dan zarađeni iznos od više 3300 KM KM iskoristiti za potpunu pokrivenost cijele potrošačke korpe za svoju porodicu. S druge strane, profesori u srednjim školama, sa osnovicom od 385,00 KM, mogu jedva pokriti jednu trećinu potrošačke korpe, što jasno ukazuje na drastičnu razliku u životnim uvjetima. Ovo postavlja pitanje: zašto uposlenici u obrazovanju ne vrše pritisak na Sindikat i ne zahtijevaju izjednačavanje osnovice plaće sa profesionalnim zastupnicima u Skupštini USK? Zar ne bi bilo prirodno da Sindikat pokrene štrajk i zahtijeva pravednu osnovicu koja bi omogućila obrazovnim radnicima dostojanstven život, kao što je to slučaj sa zastupnicima? Ova nejednakost je ne samo ekonomska, već i moralna.

Sindikat kao pasivna institucija

U ovoj situaciji, čini se da Sindikat nije preuzeo odgovornost koja mu pripada. Umjesto da bude glas radnika i iznese ove nepravde na vidjelo, Sindikat je postao pasivan, prepuštajući da ove nejednakosti prolaze nezapaženo. Nema štrajka koje bi zahtijevao izjednačavanje osnovica ili borbu za dostojanstvo obrazovnih radnika. Umjesto toga, Sindikat djeluje apatično i bez inicijative, pokazując da nije sposoban odgovoriti na stvarne potrebe svojih članova. Nažalost, ovo samo potvrđuje da Sindikat ne ispunjava svoju temeljnu ulogu zaštite prava radnika i nije u stanju pružiti im potrebnu podršku u borbi za pravednije mjesečne plaće.