Jedni imaju supermoći. Drugi imaju pasoš druge zemlje. Treći imaju advokata. Milorad ima sve troje.

Kad običan čovjek dobije poziv iz suda, traži slobodan dan, obuče čistu košulju, znoji se dok traži parking i zaboravi broj sudnice. Kad Milorad dobije poziv — poziv se povuče. I sud obuče bijelu košulju.

Jučer je oslobođen. On — koji nikada nije bio zatvoren. Ukinuta mu je potjernica. Potjernica za čovjekom koji nikada nije ni pokušao da pobjegne, jer od koga bi bježao? Od države u kojoj je zapravo domaćin? Bio je tu, svakog dana. U kabinetu. U službenom automobilu. U svakoj drugoj izjavi o secesiji. Nije se krio, nije se oglašavao preko advokata. Ne, on je zvao konferencije za medije. On je dijelio prijetnje kao bombone. On je pozivao narod da se ne boji, jer zna – u ovoj zemlji se ne boji onaj ko je kriv, nego onaj ko nema vezu.

Jer ovdje pravda ne nosi povez preko očiju – ovdje pravda nosi slušalice. Bežične, diskretne, podešene da čuju samo jedan glas. Onaj koji zna koga ne smije dirnuti. A svi znamo čiji je to glas. I svi znamo da, kad on govori, zakon spušta pogled.

Oni koji su ga sudili, sad gledaju u pod. Oni koji su ga hapsili, sad se vade na proceduru. A on se smije, široko, onako kako se smije neko ko zna da je iznad svega — osim možda visine vlastite plate.

Sada kad je oslobođen, pitamo se: od čega tačno? Od odgovornosti? Od srama? Od pravila koja važe za ostale? I da li se oslobađanjem zapravo sve potvrdilo — da je on ono što govori da jeste. Bog i batina. U isto vrijeme.

U zemlji u kojoj se ne zna ko sudi, ali se zna ko zove — Milorad je simbol nečega što bi moglo biti moć, da nije tako blizu manipulaciji. Tako blizu ruganju. Tako daleko od odgovornosti.

I sad kad je opet „slobodan čovjek“ (kao da je ikad bio išta drugo), ostaje nam samo da gledamo. Ili da jednom prestanemo da gledamo, i počnemo da pamtimo. A to bi za neke bio najgori sud.