Singidunumska šibica balkanskog plamena:

Primat Novom Sadu u obimu i količini protestnih dejstava uzeo je Beograd. Kako to od pamtivijeka biva, prestonica Serbreicha uvijek je početna tačka svih značajnijih političkih i društvenih dešavanja u regiji. Pijemont svakog balkanskog sranja u nastajanju.

Studenti, profesori, srednjoškolci i svi ostali građani Srbije otresli su propisnu vaspitnu šamarčinu SNS -u i bugojanskom otpadku Aleksandru Vučiću. Dokaz je to da nijedna vlast nije i ne smije biti nadmoćna u odnosu na narodnu volju. Bacajući šibicu na suho trišće ugaslog balkanskog bunta, razbacali su plamičke konkretizovanog masovnog nezadovoljstva diljem bivšejugoslovenskih zemalja.

Sprema se nešto veliko. Šta je to nešto i kada će početi ili završiti ukoliko je već počelo, niko ne zna ništa. Nabadamo kljunom kao guske u magli, nadajući se da nećemo najebati više nego što smo do sad najebali. Momentum podsjeća na usplahireni let gavrana ili lavež pasa avlijanera pred zemljotres. Zaustavljanje ejakulata na pragu samog oplodstvenog čina. Budućnost na čekanju.

Ono što bi vremenom moglo da postane problem (ako već i nije) jeste nekolicina anomalija antisnsovskog ustanka u Srbiji. Studentskom pokretu nedostaju jasni konačni ciljevi i konkretan program promjena. Nemaju lidera ili lidere koji bi mogli jasnije da artikulišu njihove stavove i da ih predstavljaju, ali i da preuzmu odgovornost za djelovanje mase. Uz prethodno navedeno, postoji i prešutno vidljiva razjedinjenost među studentima, koja se nečujno pomalja iz prikrajka. Mnogo je studenata koji pojma nemaju za šta to oni šetaju, izlaze na ulice ili bivaju premlaćeni. Odlučili su da u nedostatku zanimacije po inerciji prate krdo. Više takvih slučajeva u paketu sa njihovim parolama pogubljenosti zabilježile su i kamere sodomizirane N1 televizije, u toku dvadesetsedmočasovne blokade 3 novosadska mosta.

Ideološki nisu profilisani, što otvara prostor za kultivisanje čak i gorih politika od zlatnodoboskog vučićizma.
Napisani redovi nisu tu radi omalovažavanja ili neuke kritike, već kao slovo podrške i savjeta.

Put putuje...

Bacimo li pogled preko Drine i zaputimo se stopama Latif - age, stići ćemo u Banjaluku. Ovdje je u petak 31.1 održan mirni protestni skup u organizaciji neformalne grupe studenata Studenti za studente. U akademskom toru, iza ograde banjalučkog kampusa, okupi se solidan broj građana, ništa pretjerano, svakako nedovoljno za bilo kakve promjene na domaćem terenu. Skup je za cilj imao iskazivanje podrške srbijanskim studentima, ali i žrtvama klizišta u Donjoj Jablanici, čiji domovi idalje nisu sanirani, a istraga o krivičnoj odgovornosti takođe nije donijela nikakve rezultate. Sve se odvilo uz sada već standardnih 15 minuta šutnje.

Ono što je sam skup ostavilo u sjeni jeste nivo represije iskazan prema banjalučkim srednjoškolcima. Učenike Katoličke gimnazije i banjalučke Gimnazije zakjučavali su unutar objekata škola. Pripadnici policije od ranih jutarnjih časova boravili su ispred banjalučke Gimnazije, a ispred Palate predsjednika u samom centru grada bilo je parkiranno oklopno vozilo MUP-a Vihor.

Mediji su u toku čitavog dana mnogo više pisali o zaključanim učenicima gradske gimnazije nego o grupi od 30 učenika Katoličke gimnazije koji su uprkos opstrukcijama uspjeli da dođu na skup i pridruže se studentima.
Jasno iskazan nivo novinarskog profesionalizma i upučenosti u direktno stanje na terenu.

Zanimljivo je kako ovaj protestni skup nije bio obojen velikosrpskim koliritom, pa se tako nisu mogle vidjeti torbojke i šajkače, ali ni čuti planetarno popularni stihovi Baje Malog Knindže.

Sve ovo predivno zvuči, uzmemo li u obzir da se idalje radi o Banjaluci. Gradu u kojem svijest njegovih stanovnika još nije dostigla (pitanje je da li će ikada) nivo dovoljan da bi se oči odlijepile od Beograda i zagledale u domaće probleme.
Idalje smo nedovoljno hrabri, a istovremeno isuviše poltornski pičkasti da bismo obratili pažnju na, krenimo redom:

-zatvorsko stanje u Đačkom domu Banjaluka

-neisplaćene plate u JP Šume Srpske

-represivnim mjerama MUP-a i Ministarstva prosvjete

-kašnjenje sa isplatama stipendija radi političkih igrarija

-mediokritete na rukovodećim obrazovnim pozicijama

-prazan entitetski budžet

-šovinističku reviziju istorije u udžbenicima osnovnih škola

(sami nastavite niz)

I mi imamo svoje nadstrešnice. Svoje Vesiće, Vučeviće i Vučiće. Svoje tabloide i batinaše. Problem naših nadstrešnica je u tome što nas nisu ubile dovoljno, da bismo ustali ispod prašine.

Gorko se guta i vrlo vjerovatni scenario u kojem, da se masovni studentski protesti održavaju recimo u Sarajevu ili Zagrebu, u Banjaluci se ništa ne bi desilo. Bio bi to još jedan jedva dočekani petak u nizu i letargični kontinuitet svenarodne kurcobolje ne bi bio prekinut.

Šojićevski rečeno: Će vidimo, šta će bude.

A da, BOJKOT:

Akcija bojkota velikih trgovačkih lanaca zbog razularenog rasta cijena prošla je veoma dobro i već daje određene rezultate. Tako je barem u Federaciji, dok se u Republici Srpkoj svjetina i Poreska uprava još ne mogu dogovoriti da li je kupovina bojkotovana ili su obarani rekordi. Neko laže u svakom slučaju.

Bolno je bilježiti rijetke trenutke nacionalnog jedinstva, koji su gotovo stopostotno uvijek izazvani patnjom i tragedijom. Poplave 2014. godine, pravda za Davida i Dženana, Donja Jablanica, Bojkot...

Svo to naše, ujedinjeno koprcanje iz ralja onih koje smo sami odabrali, podsjeća na pobunu marve u Orwellovoj Životinjskoj farmi.

Očito je kako nam plate idalje nisu dovoljno male da bismo se zasitili gladovanja i promijenili stanje trenutka. Bojkot je tog prvog dana iznimno dobro prošao, ali prolazio je i ranijih bez pompe ili organizoavnja, jer ono nasušno, mutiralo je u luksuzno. Prisjeti te se kada ste posljednji put jeli u restoranu, a ne u pekari?

Kao i uvijek, MI (ma kako se zvali i ma koliko neki od nas ne priznavali ovu zemlju) u Bosni i Hercegovini prije svega smo vavijek saburli. Strastveno saživljeni u simbiozi sa on hold tasterom, dok se sadašnjost oko nas raspliće.
Ne bismo se vrući vode napili.