Prethodne sedmice u američkom gradu Orlandu održano je takmičenje specijalnih policijskih jedinica pod nazivom SWAT Round - Up. Svoje sposobnosti pokazali su i pripadnici specijalne jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo.



Ova vijest je već ostarila, nije bajata ni praistorijska, ali nije ni nova, ipak ono što je većini medija (namjerno ili slučajno) promaklo jeste zastava uz koju su se specijalci uslikali:

Moje zastave, uvijek su iste boje:

Zastava - simbol nacije, religije, države, a nerijetko i zločina koji prati generacijska sramota.

Pod mini barjakom koji su istakli naši policajci počinjene su hiljade zločine u ime nacizma, a onaj najveći, poslijeratni jeste zataškavanje istih i nemogućnost da se suočimo sa činjenicama.
Hrvatsko cvijeće, odnosno muslimani za jednokratnu upotrebu postali su instrument ustaštva tokom Drugog svjetskog rata, grupisani u Handžar diviziju.
Na slici se vidi jasno, neskriveno, a samim tim i ponosno mrtvačka lobanja ukrašena fesom, dvije unakrsne strijele i handžar po sredini, brzopotezni osmanski nož.

Vaskrali su četnici, uskrsle su ustaše, pa morala je konačno i handžar divizija da se preporodi.

One kojima zlo mijenja agregatno stanje u zavisnosti od etničkog prefiksa i kojima žrtve ne vrijede jednako, treba objasniti da je simbol handžar divizije otisnut na crnoj tkanini isti kurac kao i četnička kokarda ili ustaško U.

Sve su to ikonografski derivati jedne iste mržnje i patološke želje za dominacijom nad svime što je drugačije, što je nižerasno u odnosu na iluziju o savršenstvu NAS, bez obzira na to ko smo i kakvi smo to MI.


80 godina nakon globalnog pokolja izazvanog ideologijom nacizma i rasno - etničkog čišćenja, revizija istorije postala je alat populističke obmane, a po formuli mozgoispiranja više ni ustaše ni četnici nisu zločinci, pa zašto bi onda bili handžarovci?

Ipak, istina iako krhka i i na mahove neprihvatljiva nije poklekla pred žalopojkama i opravdanjima, šaljući tako poruku da nisu morali. Nisu morali da kolju, pale i kradu, ali kako istini objasniti da zlo ima svoje fanove?
Pobornike masakara u repriznom terminu čije zakrvavljene oči od ne ponovilo se, vide samo ponovilo se.

Um u kojem je zločinačka zastava simbol ponosa i spasa, isti je onaj um u kojem je Mustafa Busuladžić zaslužni građanin. U takvim glavama zastave su uvijek iste boje, bez obzira na živuće činjenice.

Uščulo se Sarajevo:

Zasmrdi Miloradu Sarajevo, Laktaši mu naravno ne smrde, iako je od istih vještački stvorio samoprozvani grad, te naknadno i legalizovao autorsku grotesku.

Smrdi mu burek, smrdi mu sirnica, ma da se ne lažemo smrde mu muslimani!

Za njega je i Teheran ljepši od Sarajeva, jer prema njegovim saznanjima ima manje džamija od prestonice.

Ako vam je lakše, smrdi i Dodik, smrdi već 20 i više godina otkako je izgubio albrightovski status daška svježeg vjetra.

Jedini smrad koji Dodik dijeli sa pojedinim Sarajlijama i koji može da prepozna čak i sa istoka, jeste opojni zadah fašizma, koji su kantonalni specijalci u ruksacima, čizmama i taktičkim prslucima prošvercovali preko granice i iznad Atlantika.

Zahvaljujući njima u Orlandu se prkosno zavijorila zastava Handžar divzije, zastava pod kojom su ubijani Srbi, Romi, Jevreji, ali i oni Muslimani čije se latice nisu uklapale u cvijetni mozaik hrvatske bašte.

Za razliku od Sarajeva koje je ostalo nijemo, režimska glasila jedva su dočekala priliku da pljunu na glavni grad.

Glas Srpske i B92 (oronuli simbol nekadašnjeg otpora) propisno su iscijedili svoje smradove:

Handžar divizija isticala se u masakriranju ranjenih i zarobljenih partizana i Srba te zastavi sa takvim simbolima nije mjesto ni na jednom takmičenju.
Ovakav postupak se sasvim opravdano može nazvati provokacijom specijalne jedinice MUP-a Kantona Sarajevo.



Na ovom školskom primjeru zloupotrebe istorije i rovarenja po prošlosti, vidimo da čak i partizani imaju svrsishodnu ulogu žrtava kada režimima takva rola odgovara.

Bilo je i onih koji su fotografije sramne zastave sa oduševljenjem dijelili po društvenim mrežama ponoseći se ovako sramnim činom.



Navedoše i ovo redakcijski moljci.

Dakle, trebalo bi da se stidimo, jer tako su nam rekli Glas Srpske i B92. Sram nas bilo! Kako možemo da dijelimk jednu tako gnusnu fotografiju?!
Kako se usuđujuemo?! Kako kada takve iste već dijelimo oni?!

Slika i prilika:

Naočiti, mladi, spremni, naprosto specijalni, ali uprkos svemu zadojeni. Da li burekom i sirnicom ili potrebom da iskažu svoj primitivizam, još se ne zna, ali ljaga će ostati. Bolje je pitanje da li istu treba ignorisati i tako je pustiti da gmiže među nama ili joj britkim potezom olovke i jezika odsjeći glavu?

Zanimljivo je kako nas posljednjih nekoliko sedmica najviše sramote policajci. Tuzlanski, sarajevski ili v.d. policajci, sasvim je svejedno, jer oni časni ne dolaze na naslovnice.