Ulica je vlažna, ljepljivo lišće parazitski se kači na đonove. Nebo je tmurno, proplakuje između oblaka ispraćajući sunce koje se neće vratiti do marta. Vazduh razbacuje primjese zime koje se uvlače u nozdrve škakiljajuću dlačice.

I taman kada čovjek ophrvan zadahom beživotnosti urbane sredine okrene glavu u desno, vidi ovo:



Vidi lice sa crnom kapom, uskim naočalama i gustom bradom. Vidi li jednako tako i zločinca ili heroja? Vidi li četnika ili Čiča Dražu (kako mu se od milja tepa)? Ili još bolje pitanje: Zašto vidi baš njega?

Potom, vrat se pomjeri još malo u desno, a onda:



Još jedan mural. Još jedan zločinac ili još jedan heroj? Još jedan četnik ili pop Đujić? Čovjek kojem su tepali oče, sve dok mantiju nije zamijenio kokardom. Ljubav i razumijevanje, klanjem i krvlju.

Ova dva primjerka najsvježiji su eskponati u bogatoj kolekciji četničke ikonografije na banjalučkim zgradama. Postavka je stalna i za dugo se neće promijeniti.

Ulica u kojoj su oslikani murali Draži Mihajloviću i Momčilu Đujiću nazvana je po Caru Lazaru i nalazi se u banjalučkom naselju Obilićevo.



Kada spojite ova imena i prezimena jasno je zaključiti da se radi o jednom srpskom gradu, koji je sve manje grad, a sve više srpski, svesrpski.

Ipak, prije 1992. godine, Car Lazar zvao se Kasim Hadžić (narodni heroj, partizan), a naselje Mejdan je kasnije prekršteno u Obilićevo. Tada na fasadama nije bilo ni Draže, a ni Momčila. Tada je Banja Luka bila grad, iako ona nije manje grad isključivo zbog ova dva murala, već zbog onih živih, neočetničkih figura koja rukovode gradom. Vratimo se na murale.

Malo je bio Mladić, a i mladić Spomenko. Vjerovatno su na skali srpstva kotirali niže od Dragoljuba i Momčila, pa je ta muralska nepravda morala biti ispravljena, jer ipak su prva dvojica bosanski Srbi, što vam je isto što i Bosanac, ali samo ako ne pitate bosanske Srbe, zato i ne mogu na tabeli da imaju jednak broj bodova kao dvojica vojvoda.

Simptomatično je da se murali Ratku Mladiću i dvojici vojvoda nalaze u istoj ulici, na razmaku od svega 300 metara! Car Lazar i kvazibanjalučani očito vole zločince.

Murali jesu novi, ali mržnja je ostala ista. Toliko je živa da se povremeno može udahnuti kao i memljivi zrak. Autori se ni ovog puta nisu potpisali, naravno, jer to su neznani junaci. Neznani isto onoliko koliku su i njima neznane žrtve njihovih muraloida, neznani isto onoliko koliko su im neznane i istorijske činjenica, prema kojima su četnici i ustaše u toj istoj Banjaluci zajedno pili i jeli, a na kraju bježali. Ima smisla, jer ako su četnici heroji i antifašisti, onda su i ustaše, kao njihovi saveznici, takođe antifašisti i heroji. Identičnom logikom su zapravo partizani zločinci. Eto ga, konačno imamo rješenje za sve nedoumice i nesuglasice, samo je bilo neophodno da promiješamo karte, ili murale ili nazive ulica, jer lakše je ponavljati laž, nego saslušati istinu.

Uščulost nasušne mržnje uvukla se u fasade čije naličje ne može da popravi ni trobojni, četnički kolorit. Čime je jadna zgrada zaslužila jedan ovakav (ne)ukras?
I ko su stanari koji se bude i liježu uz Dragoljuba i Momčila? Možda to i nije toliko čudno, jer već su spavali sa Titom, Miloševićem, Karadžićem, a zatim i Dodikom. Kurvarluk, naročito onaj ideološki stvar je kućnog odgoja, pa zašto onda ne bi podijelili postelju i sa dvojicom četnika?


I poruke na muralima su zanimljive, čak se i uklapaju u predzimski ambijent: Sprem'te se, sprem'te i Vrati se kući.
Ne radi se o frazeologiji četničkih metafora, već o podsjećanju na sezonu zimnice i skorašnji dolazak rodbine iz inostranstva. Ni ne čudi, jer znali su mudri ravnogorci šta se sprema nakon što oni završe svoj posao - Srbima će samo biti gore, sve dok ne shvate da im je tako.

Suočavanje sa prošlošću nije izdaja, već civilizacijska nužnost, iskorak ka kakvoj - takvoj budućnosti, ako ista, kakva - takva više uopšte i postoji.

Ako ništa drugo, Banjaluka je ljepša za dva nova murala, sviđali se oni nekome ili ne, jer kako nas je upozorio gradonačelnik: Ako budemo dosadni on će murale podebljati!
Aferim!