Postoje vremena koja se ne mogu mjeriti današnjim aršinima i postoje ljudi koje ne možeš svesti na naslov, optužbu ili senzacionalističku rečenicu. Oni nisu nastali u miru, nego u vatri. Nisu oblikovani u komforu, nego u prijetnji nestanka.

Lahko je danas suditi, a još lakše iz sigurnosti analizirati odluke donesene pod granatama, a lakše i od toga je tražiti savršenstvo u vremenima kada je izbor bio između opstati ili nestati. Kantari kojima danas mjerimo karakter nisu baždareni za rat. Oni su napravljeni za stabilnost, za sistem, za red, a rat je sve suprotno od toga.

Moda je graditi popularnost na rušenju onih koji su stajali kada je bilo najteže. Što je optužba glasnija, to je pažnja veća, a što je osuda oštrija, to je aplauz sigurniji. Baš kao da vlastitu moralnost dokazujemo tako što ćemo obezvrijediti tuđu žrtvu.

Sebi smo najgori. Toliko se trudimo da budemo strogi prema svojim ljudima da ponekad zaboravimo elementarnu činjenicu, da bez njih možda danas ne bismo imali ni prostor da budemo strogi, jer je upravo preko njih stizala pomoć.

Rat ne proizvodi svece. On proizvodi ljude koji su spremni stati kada drugi bježe. Ljude koji preuzimaju teret koji niko razuman ne bi poželio. U takvim okolnostima odluke nisu akademske, nisu čiste, nisu lišene grešaka, ali su često jedine moguće.

Ne možeš suditi vremenu koje nisi živio, a čak i da jesi, pa ko te ovlastio da sudiš? Možeš ga proučavati, možeš ga analizirati, ali ne možeš ga osjećati u njegovoj suštini do kraja, jer si ipak limitirani čovjek kao i svaki drugi. Strah, neizvjesnost, odgovornost za tuđe živote, to nisu pojmovi, to su stanja, a ona mijenjaju čovjeka.

Prije nego što olahko izgovorimo teške riječi, trebamo se zapitati da li su naše presude rezultat istine ili potrebe da budemo viđeni? Da li je naša kritika vođena principom ili željom za pažnjom? Da li bismo, da smo bili tamo, imali snage učiniti više?

Za mene će heroji ostati heroji. Ne zato što vjerujem u bezgrešnost, nego zato što znam gdje su bili kada je trebalo biti, a to je kriterij koji vrijeme mira često ne razumije.

Narod koji zaboravi ko je stao kada je bilo najteže, rizikuje da sutra ostane bez onih koji bi ponovo stali, jer poruka koju šaljemo je opasna, žrtva se ne pamti, hrabrost se relativizira, a odanost se pretvara u teret.

Kada nam dođe novo iskušenje ili pak opomena, a historija je uporna u tvrdnji da uvijek dođe, nećemo imati pravo pitati zašto niko ne izlazi prvi. Nećemo imati pravo čuditi se tišini.

Poštovanje nije slijepo veličanje. Ono je minimum dostojanstva prema vremenu u kojem se odlučivalo hoće li nas biti ili neće. Ako već ne znamo zahvaliti, naučimo barem ne gaziti.

Postoje ti ljudi koji su svoje dali onda kada je trebalo, a postoje i vremena koja se ne presuđuju, nego pamte.