Tekst o Leonu Papi koji sam objavio prije par dana nije bio poziv na linč. Uprkos zahvalnosti na njegovom zasluženom publicitetu, mnogo jači utisak na mene ostavile su direktne reakcije čitatelja, koje nisu ono što sam očekivao. Kao i uvijek čast zuzetcima.

Bez obzira na trenutnu opsjednutost solidarnošću sa Palestinom i istovremenu mržnju prema Izraelu, smatram da upravo takav, zloslutni govor u istupima na društvenima mrežama nimalo ne razlikuje prosječnog stanovnika BiH od nekog ko u ovom trenutku na tlu ili na nebu iznad Gaze čini ratne zločine.

Moj tekst nije zamišljen, niti napisan kao povod za linč, ali mu komentari na Instagramu i Facebook-u otežavaju u namjeri da postigne svoj pravi smisao.

Leon Papo nas je naučio da smo i mi ljudi, koji uprkos najboljim namjerama idalje moraju da uče kako suzbiti mržnju, onda kada ratio izgubiti bitku.



Komentari poput ovog su suvišni.
Poenta nije u IDF-u, Gazi ili bazi Tzalmon, već u činjenici da i pored javno dostupnih podataka o prisustvu državljanina Bosne i Hercegovine u vojnim jedinicama druge države pravosuđe jadne nam jedine već više od 10 godina ne čini ništa.

Kakva je stvarna uloga Leona Pape bila te 2014. godine teško je naslutiti, ali činjenica je da Izrael ima i zvanični program za borce iz inostranstva koji se zove Mahal.
Na osnovu tog programa od 1948. godine do danas više od 40 000 inostranih boraca je pristupilo IDF-u, od kojih neki uopšte i nisu imali izraelsko državljanstvo.



Zamislimo se ko smo i kako reagujemo na ono protiv čega se nismo izborili na vrijeme, jer mržnjom otvoreno stajemo na stranu onih koje doživljavamo kao neprijatelje.





Meni takva Bosna i Hercegovina, takvi Bosanci i Hercegovci, takve Bosanke i Hercegovke ne trebaju.

Trebaju li vama?