Kada živite u Banajluci, te kroz smog i bljesak reklamnih svjetala, onemoćalim očima nazrete slova krupnog fonta: ALIJA, poznata realnost počne da se urušava pred vama. Tako je bilo i sa mnom. Ugledavši ime rahmetli poslanika bošnjačkog i zeničkog kazamatlije, zapitao sam se da li sam ja lud i da li je ovo Banja Luka?

Prvo je idalje upitno, ali je zato ovo drugo potvrdno. Da, ovo je Banjaluka, knjižara se za divno čudo zove Kultura , a na polici se sjaji još kulturniji naslov : Alija: ulema ili balija?

Ovo je zasigurno Banjaluka, jer ovakav naslov možete da vidite samo ovdje i vjerovatno još u Beogradu.

Ne bi me čudilo da ova knjiga zavodljivo enigmatičnog naslova i seksipilno orijentalnih korica koje podsjećaju na magiju trbušnih plesačica, bude uvrštena među redovne lektire u Republici Sprskoj, koricu uz koricu sa ovjerenim velikanima srpske književnosti, Andrićem i Selimovićem.

Bilješke o piscima:
Autori knjige su Darko Tanasković i Nenad Kecmanović. Ova imena i prezimena zvuče nekako izlizano, većčuveno. Kojom zajedničkom titulom sažeti ova dva mladića ?

Znam. Akademici. Oni su upravo to, stanovnici hrabrog Srpskog sveta koji se ne stide da baljezgaju gluposti. Posjeduju elementarnu predispoziciju za članstvo u SANU - u. Pored toga, Srbi su, talentovani nacionalisti, osrednji profesori i na sve to u najboljim godinama. Sedamdesete. Repriza mladosti.

Darko Tanasković rođen je u Zagrebu. Naravno, pa gdje drugdje da se rodi jedan kapitalni Srbin. Neće sigurno u Beogradu. Sin oca partizana i pukovnika u JNA i majke načelnice na VMA. Naravno, pa gdje bi drugo bili zaposleni roditelji jednog, budućeg prvoklasnog Srbina, ako ne u vojsci nekadašnje komunističke Jugoslavije.

I Tanasković, kao i roditelji radni vijek provodi na državnim jaslama. Prvo kao istraživač - asistent, kasnije u ulozi diplomate i za kraj - plaćeni palamud ili na srpskom - režimski profesor. Naravno, da je kao original Srbin, sa sve etiketom porijekla, bio genetski predodređen da cucla novac sa narodnih dojki. Zanimljiv je podatak da je akademsku karijeru izgradio na proučavanju Bliskog istoka i islama. U početku studiozno i profesionalno, trenutno ljigavo i propagandno. Među njegovim najsvježijim solo ostvarenjima su : Pusto tursko i Bošnjaci na stranputici bosanstva.

Naravno, da je u svojstvu pravog Srbina morao odmah na početku da dođe do svog vrhunca i trijumfalno svrši svoj razvoj, kako bi nadalje mogao galantno da propada. Srbi su prije svega bića trenutka.

Nenad Kecmanović rođen je u Sarajevu. Naravno da mu je pupak podvezan upravo tu, u najvećoj rađaonici srpčadi na svijetu - Sarajevu. Dolazi iz porodice intelektualaca, što iznenađuje, shodno onome što piše, objavljuje i predaje.

Naravno, da mu kao ni bilo kojem drugom Srbinu pro max nije smetalo što je njegov otac bio upravnik Narodne biblioteke Bosne i Hercegovine ili što mu je majka bila profeosorica klasične filozofije, baš tu u srbomrzačkom Sarajevu.

Diplomirao je sociologiju i političke nauke. Pogađate gdje? Pa naravno, u Sarajevu. Čak je i najfeći svpski vovjoda nekadašnji učesnik haškog rijalitija - Vojislav Šešelj diplomirao na sarajevskom univerzitetu. Prateći srpski običajni nepotizam krenuo je majčinim stopama, te bez ikakvih problema postao profesor na istom univerzitetu na kojem mu je u trenutku i majka radila, a čiji će kasnije postati dekan. Naravno da se radi o univerzitetu u Sarajevu, ipak je to najstarija srpska visokoškolska ustanova.

Zajedno sa progresivnim i mladim kolegama osniva izdanak Reformskih snaga Ante Markovića za BiH. Još tada sklapa prijateljstvo sa Miloradom Dodikom, čiji će pokusni kunić postati koju deceniju kasnije. Nakon prvih demokratskih izbora biva izabran u predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine. Provodeći na toj funkciji svega 20 dana ( uključujući i radne i neradne) postavlja rekord za člana predsjedništva sa najkraćim mandatom. Naravno, da su to politički koraci svakog organskog, neprskanog Srbina.

Potom dolazi u Beograd, gdje uz redovne izlete na periferiju Srpskog sveta - Banjaluku, živi i danas. Kasnije postaje redovni (danas emeritus) profesor na FPN u Banjaluci. U slobodnom vremenu između ispiranja mozga studentima i veličanja laktaškog vožda, piskara i to u maniru svoje odbrane duhovne ideologije - dodikizma.

Divno štivo divnih autora.

Fabula:
Biće ovo najkraći pasus, jer se sama knjiga ne bavi ničim konkretnim ili značajnim. Samo, eto, psotoji. Odštampana, kreativno ukoričena, začinjena sićušnom cijenom u donjem lijevom uglu.

Duet intelektualnih gromada Tanasković feat. Kecmanović u krug vrti i preživa basnu o jadnom, malom Aliji iz muhamedizovane ex-srpke porodice Živković porijeklom iz Šamca. Opijen mladomuslimanskim zanosom otisnuo se u boj sa Srbima, u kojem je, a kako drugačije neslavno poražen i potučen do zglobova.

Sve nas je to dovelo do ezopovske pouke kako čovjek u životu ne treba biti ni Alija, ni ulema,a svakako ni balija.

Pisali su Kecmanović/Tanasković i o Alijinim saradnicima: Harisu Silajdžiću, Ejupu Ganiću, Fikretu Muslimoviću, ali i mnogim drugim pripadnicima prvog velikobošnjačkog safa. Ipak , nijedan od njih nije bio dovoljno dobar balija da bi bio Alija, niti dovoljno Alija, da bi postao balija.

Mišljenje kritike:
Na web stranici izdvačke kuće Laguna objavljene su tri kritike. Nisu to zapravo kritike, samo se tako klasifikuju, više se radi o jednoj vrsti punokružnog međusobnog uvlačenja u šupak. Klasična tehnika uvećevanja vrijednosti među sabraćom intelektualcima.

Udarnu diviziju predvodi prekaljeni sanuovac - Matija Bećković.
Knjiga Nenada Kecmanovića i Darka Tanaskovića Alija:ulema ili balija? malo je remek-delo kome ne treba predgovora, ali će njen pogovor dugo ispisivati čitalački narod.

U stopu ga prati mlađi zastavnik, nikad potvrđenog srpskog porijela - Emir Kusturica.
Ova knjiga nam otvara lik Alije Izetbegovića u ogromnom spektru, gdje dominiraju sivilo njegovih uvjerenja, slabost karaktera i način na koji je bio teledirigovan iz srca kolonijalnog Zapada. Čovjek sa lažno zamišljenom facom do kraja je u sebi iscrpio užas praznine čije posljedice će dugo plaćati njegovi sunarodnici. Nenad Kecmanović i Darko Tanasković su napisali važnu i zanimljivu knjigu.

Njih dvojica i ne čude, jer su svakako pretplaćeni na sva propagandna izdanja. Od Informera , preko Šešeljevih klasika etnoerotike, pa sve tamo daleko do Marićeve Ћирилице.

Treće ime na spsiku je Aleksandar Vranješ. Ni manje ni više nego ambasador Bosne i Hercegovine u Srbiji.
Kapitalno djelo dva izuzetno kompetentna autora. Kecmanović i Tanasković maestralno kombinuju psihološko portretisanje ličnosti Alije Izetbegovića s analizom njegovog političkog djela i islamističkih spisa. Knjiga ponajviše kazuje o negativnom nasljeđu ’oca nacije’ koje kao noćna mora pritišće i svijest savremene generacije bošnjačkog naroda. Definiše političku praksu i vlasti i opozicije, i islamista i građanista, te truje odnose sa druga dva naroda u ’nemogućoj državi’. Obogaćena neposrednim svjedočenjima i ličnim susretima autora, knjiga se čita nadušak.

Diplomata po potrebi, Srbin po zanimanju:
Aleksandar Vranješ je pupoljak iz cvijetnjaka minidiplomata i velenacionalista banjalučkog Fakuleta političkih nauka. Kecmanovićev po svemu sudeći najbolji student. Preko dana uglavnom srbuje iz udobnosti ambasadorskog kabineta, a tu i tamo nađe zeru vremena i za formalno opljuvavanje Bosne i Hercegovine. U slobodno vrijeme igra se sa teorijima republičkosrpskog secesionizma, a o čemu je i napisao opširnu studiju.

U epicentar javnosti dospijeva 2021. godine, tada još kao savjetnik Milorada Dodika i ambasador BiH u susjednoj Hrvatskoj. Svojom antologijskom formulacijom prema kojoj Inzkov zakon o zabrani negiranja genocida predstavlja nasrtaj na slobodu govora srpskog naroda, stao je na branik srpstva.

Iznenađuje kako je jedan rasni patriota njegova soja uopšte prihvatio da prima platu iz budžeta kako kaže nemoguće države, te da omraženu mu Bosnu i Hercegovinu predstavlja u diplomatskoj zajednici. Kako li je jadnik zapao u tako nezavidan položaj?

Ovo narvno nisu pitanja samo za Aleksandra Vranješa, već i za aktuelnog ministra vanjskih poslova, Elmedina Konakovića, čija se fotelja svakako već trese. Vranješ zasigurno nije jedini ovakav primjerak.

Ne čudi što je njegova ekselen'cja gospod'n Vranješ ambasador baš u Srbiji, ali zašto je ambasador baš Bosne i Hercegovine?

Sloboda govora na balkanski način:
Čega se pametan čovjek stidi, to prosječan Srbin, Bošnjak i Hrvat govori, i ne samo da govori već i piše, štampa i izdaje.

Fama oko slobode govora dobila bi svoj smisao kada se sama sloboda govora ne bi pretvarala u isprazno blebetanje i serviranje uvreda.

Laguna izdavačka kuća koje je izdala knjigu Alija: ulema ili balija? jedna je od najvećih regionalnih izdavačkih kuća, što dodatno zabrinjava i obeshrabruje.

U redu je izdavati sve, ali ne i svašta, jer onda se samo od sebe postavlja pitanje granica slobode govora.