Kada se širi nacionalizam uvijek se jadnom narodu nudi izbor između vlastitog i tuđeg nacionalizma. Ali, nacionalizam nikada nije vlastiti. On nikada ne dolazi iz zdravorazumskog života svakodnevnog radnog čovjeka. On izvire iz interesa i obmane političko-ekonomskih krugova koji na njemu profitiraju. U izboru između dva nacionalizma uvijek treba izabrati treći put - istinu. A gdje je istina između srpskog i hrvatskog nacionalizma?

Draško Stanivuković, gradonačelnik Banjaluke, otišao je na Svetosavsku akademiju u Gračacu u Hrvatskoj i iskoristio momenat svog velikosrpskog zanosa da probudi stare ratne traume. On je govorio o tome kako se mladi ljudi trebaju sjetiti svojih srpskih korijena, te kako ne treba zaboraviti sve one zablude i teror formacija srpskog nacionalizma koje su najviše štete nanijeli srpskom narodu, a i drugima - Republiku Srpsku Krajinu i ideologiju ''Svetosavlja'', šta god ona u modernom kontekstu značila. ''Hrvatski svijet'' je reagovao i dočekao Stanivukovića na granici, pa ga je tako pretresajući ga i pišući mu kaznu od 700 evra uputio nazad van granica Hrvatske.

Pritom, ''hrvatski svijet'' reaguje stalno hraneći se mržnjom, dobijajući još jedan dodatni izvor energije za rehabilitaciju ustaštva - ko je to dozvolio da jedan ''četnički'' političar uđe i govori protiv cjelovite Hrvatske? Proustaški navijači dobili su još jedan izgovor za još jedan ustaški skup, a srpski nacionalisti dobili su izgovor da dignu dreku kako Srbe opet protjeruju iz Hrvatske. I svi na kraju ispadoše žrtve, svi su se još jedanput branili i, čini se, niko nikoga nije nikada napao.

A pošto nam Tompson stalno govori da se trebamo sjetiti šta je bilo onda se sjetimo da su u periodu socijalističke Jugoslavije, pa time i socijalističke Hrvatske, Srbi bez ikakvih problema živjeli na ''vjekovnim ognjištima'' u ravnopravnom položaju i položaju društvene jednakosti sa Hrvatima. Hrvati su zajedno sa Srbima živjeli na zajedničkim teritorijama unutar socijalističke republike Hrvatske, kao i socijalističke republike Bosne i Hercegovine, nemajući nikakvih poteškoća za razvoj i sprovođenje demokratske samoupravne politike. Srbi i Hrvati bili su samoupravljači, sa sigurnim poslovima, besplatnim stanovima i jakim životnim standardom. Onog momenta kada su na vlast došli nacionalisti socijalistička politika je uništena, Hrvati su protjerivani sa i ubijani na teritorijama srpskih autonomnih oblasti, a Srbi su protjerani iz Hrvatske i dijelovima BiH. Nacionalističko prisvajanje tuđih i zajedničkih teritorija samo jednom narodu dovelo je do besmislenih stradanja od kojih su se na kraju dana obogatile samo nacionalne buržoazije. Da nije bilo nacionalističke politike Srbi bi i dan danas živjeli u demokratskoj Hrvatskoj.

Zbog čega onda podržati Stanivukovića i srpski nacionalizam ili bilo kog hrvatskog političara i hrvatski nacionalizam? Oba nacionalizma ograničavaju ljude da žive tamo gdje žele, oba dovode do smrti, zastrašivanja i terora, oba sprovode politiku brisanja drugih identiteta i njihove kulture, oba su protivnici mira, a istovremeno oba narušavaju politiku radničke demokratije koja ujedinjuje sve, hraneći pohlepna usta domaćih tajkuna.

Zato se Srbi trebaju okrenuti protiv ''svetosavlja'', tj. srpskog nacionalističkog terora kao što se Hrvati trebaju okrenuti protiv hrvatskog nacionalizma, posebno ustaštva, te graditi jedinstvenu politiku ravnopravnosti i društvene jednakosti svih. A kao što vidimo svi oni strahuju od iste politike koja ovo donosi čiji bauk i dan danas kruži Evropom.