Ured za borbu protiv korupcije Unsko-sanskog kantona, otvoren 23. oktobra 2023. godine uz političku samohvalu i medijsku pompu, danas predstavlja jedan od najočitijih primjera kako se javni novac može pretvoriti u institucionalnu farsu. Dvije godine postojanja – nula optužnica. Nula konkretnih rezultata. Nula odgovornosti.

U kantonu u kojem se korupcija ne istražuje nego nasljeđuje, ovaj Ured nije zakazao – on je ispunio svoju stvarnu svrhu: da posluži kao smokvin list političkim strukturama i izgovor vlasti pred domaćom i međunarodnom javnošću. Umjesto stvarne borbe protiv kriminala u odijelima, dobili smo birokratsku kulisu čija je jedina funkcija da statistički registruje vlastitu beskorisnost.

Ne postoji javni registar uposlenika u javnim institucijama Unsko-sanskog kantona. To znači da građani nemaju osnovno pravo znati ko radi u institucijama koje finansiraju, s kakvim kvalifikacijama i po kojem osnovu. To nije administrativni propust – to je svjesno održavanje netransparentnog sistema pogodnog za zloupotrebe. Ured koji takvo stanje mirno posmatra nije pasivan posmatrač; on je dio problema.

Još je poraznija činjenica da javnost ne zna ni koliko je prijava za korupciju uopće podneseno na području USK. Ne zna se koliko ih je zaprimljeno, koliko obrađeno, koliko odbačeno i po kojem kriteriju. U svakoj ozbiljnoj demokratskoj zajednici takva informacijska praznina bila bi razlog za hitnu parlamentarnu raspravu i smjene. U Unsko-sanskom kantonu – to je postalo pravilo.

Imovinski kartoni nosilaca javnih funkcija svedeni su na puku formalnost bez ikakvog efekta. Koliko funkcionera nije prijavilo kompletnu imovinu? Koliko je protiv njih izdato prekršajnih naloga? Koliko ih je sankcionisano? Odgovori ne postoje u javnom prostoru, jer nikada nisu ni ponuđeni. Time se zakon svodi na dekor, a odgovornost na iluziju.

Politička odgovornost za ovakvo stanje je jasna i ne može se relativizirati. Ona leži na vladajućim strukturama koje su Ured osnovale, imenovale njegovo rukovodstvo, odobrile budžet i potom mu osigurale savršene uslove za nerad. Kadrovske odluke nisu donesene na osnovu stručnosti, već podobnosti. Nadzor nije izostao slučajno, već namjerno. Jer Ured koji bi zaista radio ugrozio bi upravo one koji ga politički održavaju. Zato je stvoren mehanizam koji formalno postoji, ali suštinski ne djeluje. Odgovornost snose oni koji godinama sjede u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti, koji šutnjom, ignorisanjem i odsustvom reakcije svjesno održavaju ovakvo stanje. Ne radi se o neznanju – već o političkoj volji da se sistem ne mijenja.

Zvanična web stranica Ureda, koja bi trebala biti osnovni alat transparentnosti, danas predstavlja digitalnu sramotu institucije. Nekoliko šturih i besadržajnih informacija bez ikakvih izvještaja, analiza ili konkretnih podataka. To nije informisanje javnosti, nego otvoreno vrijeđanje njene inteligencije.

Dok se Ured bavi samim sobom, javne institucije Unsko-sanskog kantona prepune su javnih službenika s lažnim srednjoškolskim svjedočanstvima i kupljenim diplomama visoke stručne spreme. O tome se godinama govori, prijave se podnose, dokazi dostavljaju. Rezultat je isti: isti ljudi ostaju na funkcijama, donose odluke i primaju plate. Ured za borbu protiv korupcije sve to posmatra – tiho, poslušno i bez ikakvog institucionalnog refleksa.

Zbog svega navedenog, sasvim je opravdano zaključiti da se ovaj Ured pretvorio u Statistički ured za borbu protiv korupcije – instituciju koja eventualno prebrojava papire, ali nikada ne dira stvarne centre moći. Ured koji ne ugrožava nikoga osim strpljenja građana. Vrhunac cinizma dolazi s budžetom. Građani Unsko-sanskog kantona će u 2026. godini iz svojih praznih novčanika izdvojiti 881.113 KM za finansiranje ovog „Statističkog“ ureda. Gotovo milion konvertibilnih maraka za šutnju, alibi i simulaciju borbe protiv korupcije. U kantonu u kojem se ljudi masovno iseljavaju, zdravstveni i obrazovni sistem propadaju, ovakav trošak nije samo neodgovoran – on je nemoralan.

Ako bi se rad Ureda mjerio rezultatima, on bi odavno morao biti ugašen ili temeljno rekonstruisan. Ovako, ostaje simbol institucionalne nemoći, političke kalkulacije i sistemskog obmanjivanja javnosti. Građani Unsko-sanskog kantona ne trebaju još jednu kulisu. Trebaju instituciju koja će imati hrabrosti da radi ono zbog čega je osnovana – ili priznanje da borba protiv korupcije u ovom kantonu nikada nije ni bila iskrena namjera.