Svake prve subote u mjesecu, trgovi hrvatskih gradova postaju mjesta na kojima muškarci kleče (no, oni ne skrivaju svoje nakane, ali postoje i oni koji se pozivaju na isto, samo to čine suptilnije, vjerojatno jer ne pripadaju većinskoj konfesiji, poklonici onog ubijenog religijskog fundamentalista u Americi) i izgovaraju riječi koje, naizgled, prizivaju poniznost, ali zapravo pokušavaju obnoviti davno isprobani model moći. Ne skrivaju da se mole za čednost (žena), za obnovu muškog autoriteta i za povratak Božjeg reda.

Ali što taj „red“ zapravo znači i za koga?

Društvo smo koje se zaklinje u slobodu vjeroispovijesti, a istodobno odbijamo preuzeti odgovornost i upozoriti na njezinu zloupotrebu te je stoga važno pitati sebe i sve oko sebe kada nečija molitva prestaje biti duhovni čin, a postaje ideologija koja pretendira biti baš u tom konkretnom tumačenju obvezujuća svima? Kada vjera prestaje biti područje rasta i slobode i postaje sustav kontrole nad drugima, čitaj: nad ženama?

Sluškinjina priča od kad živim nije bila aktualnija.

Brdovito područje, Gilead, istočno od Jordana, gdje su Jakov i Laban sklopili savez, i koje je postalo satorazvjetnim simbolom Božjeg zakona, saveza i ozdravljenja, mjestom na kojem se tražio melem za duhovne rane naroda, Atwood je iskoristila kao naziv za distopijski SAD. Gilead postaje teokratska država u kojoj su žene pretvorene u inkubatore na temelju selektivnog i doslovnog tumačenja, osobito Staroga zavjeta. Gilead je za Atwood mjesto na kojemu muškarci imaju autoritet, a žene šute i služe, mjesto na kojemu se biblijski tekstovi čitaju doslovno, bez Duha, bez milosrđa, bez konteksta. I baš to je srž fundamentalizma – imamo diskriminatoran stav i onda uzmemo knjigu staru dvije tisuće godina i više i u njoj pronađemo retke koji će potvrditi naš diskriminatoran stav.

U Sluškinjinoj priči, Gilead doslovno oživljava starozavjetni odlomak iz Knjige Postanka u kojemu Raela, kako bi imala potomke, mužu daje svoju sluškinju Bilhu „da rodi na njezinim koljenima“. Gileadska teokracija taj tekst pretvara u pravilo u kojemu je silovanje sakrament, a žensko tijelo državna (društvena?) imovina.

Tješimo se da u današnjoj Hrvatskoj nitko ne predlaže takvu teokraciju, ali javni ritual klečanja muškaraca, uz govor o „ženskoj čistoći“, „muškom vodstvu“ i „prirodnom poretku“, opasno podsjeća na prve znakove gileadizacije, na ideološku pretvorbu vjere u mehanizam kontrole. Kada muškarci kleče i mole se „za čednost žena“, kad priznaju ontološku, ali ne i funkcionalnu jednakost, oni zapravo žele nadzirati. Žele nad ženskim tijelom ostvariti moralno i zakonsko pravo i kontrolu.

U demokratskom društvu sloboda vjeroispovijesti kao i svaka druga, ima granice - prestaje tamo gdje počinje nametanje vjerovanja drugima.
Kada se Biblija koristi kao argument protiv ženskih ili bilo čijih prava, ona prestaje biti riječ Božja i postaje oružje moći i kontrole. Kada se Stari zavjet citira da bi se opravdalo „muško vodstvo“, to nije duhovnost, nego strategija dominacije.

Margaret Atwood nas je jasno upozorila Gilead ne nastaje naglo, nego tiho, u molitvama, sloganima, propovijedima, u riječima koje zvuče pobožno, ali sadrže glad za moći i kontrolom.
U Bibliji, balzam Gileadski je simbol (duhovnog) iscjeljenja, no u našem javnom prostoru taj se balzam pretvara u lažni lijek, u molitvu koja „liječi“ društvo od slobode. Ali to „liječenje“ je toksičan pokušaj da se žene ponovno vrate u uloge koje oni bez samopouzdanja više ili manje tiho priželjkuju, da budu tihe, poslušne, bez glasa.

U biblijskom Gileadu živio je prorok Ilija, onaj čovjek koji se usudio govoriti istinu vlastima. U današnjoj Hrvatskoj, proroci su oni i one koji ustaju i govore protiv svakog autoriteta koji želi Bibliju pretvoriti u alat za opresiju nad čovjekom.

Performansi muškog klečanja su simptom društvene bolesti, podsjetnik koliko je tanka linija između vjere kao osobne i društvene snage da se vidi drugi čovjek, da se bude milosrdni Samarijanac i vjere kao oruđa teokratske kontrole. U zemlji Hrvatskoj, Gilead još nije stvaran. Ali njegov pobožan, uglađen i moralizatorski jezik već tri godine odzvanja trgovima. Odzvanja i manje javno, samo se pravimo da ne postoji, da ne vidimo.

A tamo gdje muškarci kleče, žene bi trebale stajati. I s njima muškarci kojima ne treba zakonom definirano vlasništvo nad ženom da bi se osjećali muškarcima. Jer svatko od nas mora preuzeti odgovornost i odgovoriti na pitanje – je li sloboda vjeroispovijesti pravo na zazivanje opresija?