Strah ovdje više ne stanuje
Na opravdane i sasvim logične upite ministra vanjskih poslova Bosne I Hercegovine Elmedina Konakovića o u najmanju ruku čudnim, a u stvarnosti zabrinjavajućim potezima i izjavama predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, njegov ministar ni riječi. Kukavički je napustio panel da ne bi dao konkretne odgovore na konkretna pitanja. Izabrao je za njega i njegovog predsjednika lakšu i bezbolniju varijantu. Izabrao je unilateralno obraćanje na kojem je pokušao dijeliti besplatne lekcije o diplomatiji, dakle umjesto odgovora jeftina i providna edukacija. I naravno, poput svog šefa uvijek i dosljedno kada god govore o državi Bosni i Hercegovini obavezno napomenu kako poštuju državni integritet ali nikada ne pominjući i suverenitet koji u pravilu ide u paketu sa integritetom. To je uobičajena diplomatska praksa u svijetu osim ako imaš loše namjere.
Šta to u stvari znači i kakve se poruke takvim izborom riječi šalju.
Pojednostavljeno kazano, osporavanje suvereniteta jedne države jeste čin kojim se uslovljava i de fakto oduzima pravo državi Bosni i Hercegovini, odnosno njenim legalnim i legitimnim državnim organima i institucijama da samostalno i suvereno odlučuju o svim unutrašnjim i vanjskim pitanjima pa i o teritorijalnom jedinstvu i integritetu države u skladu sa važećim Ustavom. To se može definisati i kao želja i namjera neke druge strane da uzima sebi prava koja joj ni po kom osnovu ne pripadaju, odnosno nezasluženo pravo da ravnopravno učestvuje u donošenju odluka druge države. Prosto rečeno, da joj kroji kapu i sudbinu po svom šnitu i svojim željama.
Opasna je to ali i providna strategija kojom se zvanični Beograd želi pozicionirati kao subjekt i kao činilac a sve sa jasnom namjerom. Kada se tome pridoda ova neosnovana galama oko navodne ugroženosti Srbije i Srba gdje god da se nalaze od nekog navodnog novog vojnog pakta, dolazimo do jasnog i prepoznatljivog SANU rukopisa iz devedesetih godina prošlog vijeka. Traži se opet lažni alibi, kreira se lažna atmosfera ugroženosti, a sve da bi se opravdale neke mračne aktivnosti u budućnosti. Preslik iz devedesetih a svi znamo kako se to završilo. Pitanje je da li je i kome potrebna još jedna ratna avantura!?
Pri svemu tome u zvaničnom Beogradu se zaboravljaju i kao da se uopšte ne uvažavaju neke važne i nepobitne istine i historijske činjenice.
Na prvom mjestu je prosta i jednostavna istina i historijska činjenica da je naša država Bosna i Hercegovina međunarodno priznata kao nezavisna, jedinstvena i suverena država i ravnopravna članica OUN. U skladu sa tom činjenicom, o svim pitanjima važnim za državu odlučuje se i odlučivat će se isključivo u Sarajevu, u njenom glavnom gradu, nikada više negdje drugo a pogotovo ne u Beogradu niti u Zagrebu. Zaboravljaju da ovdje nema političara koji su spremni da o statusu države razgovaraju i pregovaraju. O tome se ne pregovara, a za državu se ustrajno i beskompromisno bori na svim značajnim i važnim destinacijama regije, Evrope i svijeta. U Antaliji je to u subotu ministar Konaković i praktično demonstrirao i potvrdio.
Zaboravljaju da smo mi svoje lekcije u prošlosti skupo platili ali smo dosta toga naučili. Naučili smo tako da ne vjerujemo političarima koji dok pričaju o miru i stabilnosti drže prst na obaraču i da u takvim prilikama trebamo biti posebno oprezni. Naučili smo također da vjerujemo samo sebi i da se uzdamo samo u sebe.
Podsjećamo ih, mada bi to oni trebali znati i sa tim biti upoznati da straha ovdje više nema. Ne stanuje on i ne živi više ovdje. Sahranjen je zajedno sa nevinim žrtvama agresije u masovnim grobnicama širom Bosne i Hercegovine, od Prijedora i Ljutočke doline, Ahmića, Sarajeva, Mostara i Nevesinja do Goražda, Višegrada, Foče, Zvornika, Bratunca i Srebrenice.
Suočeni sa svim tim jednostavnim faktima bilo bi korektno a i krajnje je vrijeme da se odustane od zloćudnih velikodržavnih projekata, da se o budućnosti regiona razgovara na ravnopravnim osnovama uz nužno i iskreno međusobno priznavanje, prihvatanje i poštovanje.
Možemo prihvatiti činjenicu i da je vrijeme ljubavi, bratstva i jedinstva i besmislenih ratova zaista prošlo sa nadom da će ga zamijeniti novo vrijeme i to vrijeme vječnog mira, saradnje, mudrosti i pameti. A toga nam je u prošlosti najviše nedostajalo.