Svi naši Aprili
Tog četvrtog aprila hiljadudevetstodevedestdruge bila je Subota. Osvanuo je lijep i sunčan dan, ali se ubrzo naoblačilo, tamo negdje iznad Trebevića. Nebo je iznenada postalo sivo a ubrzo zatim je nastupilo totalno pomračenje. Mrak je trajao skoro pune četiri godine.
Počela je surova i nemilosrdna agresija na Bosnu i Hercegovinu.
Danas, tridesetčetiri godine kasnije, opet je četvrti April i opet je Subota.Previše je to simbolike koja udara u svaki damar i podsjeća na pitanja koja se iz godine u godinu ponavljaju i ne daju mira. Nisu to uopšte bezazlena pitanja, to su za mene i moju generaciju kao i za generacije koje dolaze, vitalna i generacijska pitanja.
Ima li nade da moja generacija bude posljednja koja je rat doživjela i proživila a prva koja će svojim potomcima u nasljedstvo ostaviti vječiti mir, mir kao najveće ljudsko bogatstvo?
Ima li šanse i da li je to zaista moguće i na ovim trusnim i nemirnim balkanskim prostorima kao što se to već ranije potvrdilo i obistinilo širom Evrope? Ali, tamo žive neki drugi, normalniji ljudi od nas. Mudri i racionalni ljudi koji su shvatili da ratovi nikome ništa dobrog ne donose. Pa iako se možda i ne vole možda se čak i mrze, ali ipak su zakopali ratne sjekire i žive u miru. Negdje zajedno, a negdje samo jedni pored drugih, ali to je forma a suština je bitna a njihova suština je mir, sloboda i dostojanstven život od vlastitog rada. Nije puno ali sasvim dovoljno. Za nas još uvijek nedosanjani san, a bio bi to generacijski iskorak.
Volio bih dati pozitivan odgovor na to pitanje ali izgleda da to još uvijek nije moguće. Plašim se da nismo ništa naučili iz naše historije koja jeste nemilosrdna učiteljica života ali koja nerijetko nastupa kao opomena a nekada i kao kazna.
Nismo mi mnogo naučili ali nisu ni naše komšije pa se, sasvim opravdano i logično, naredno pitanje upravo na njih odnosi .
Šta to može danas postići Vučić sa Dodikom što nisu mogli Milošević, Bulatović, Stanišić, Arkan, Šešelj, Kadijević, Adžić plus kompletna JNA sa Karadžićem, Mladićem i domaćim četnicima?
Milošević koji je nastupao osiono i bahato sa pozicije moći i sile koju su u svom paralelnom svijetu strpljivo i planski kreirali i gradili srbijanski komunisti. Ispostavilo se da su većim dijelom lažni, osim zaista rijetkih pojedinaca poput Koče Popovića, a da im je ideja velike Srbije ipak bila draža od ideje Jugoslavije. Njima su komunizam i ideja jugoslovenstva bili samo dobar plašt ispod kojeg su tajno I organizovano radili na projektu velike Srbije. Samo jedan čovjek i njegov autoritet su bili prepreka i brana I zato se sa nestrpljenjem iščekivala njegova smrt. Čim je Tita noga zabolila pokrenuti su svi do tada tajni destruktivni kotači do detalja razrađenog plana stvaranja velike Srbije.
Jasno je da su glavne silnice usmjerene prema Bosni koju su još od Ilije Garašanina svi velikosrpski ideolozi ukalkulisali kao lagani plijen, mislili su da se Bosna ne može odbraniti. Zaista, svaka nezavisna i površna analiza bi to potvrdila. Pored bivše JNA i sve vojne tehnike i žive sile, ovaj put su itekako računali na snažnu petu kolonu koju su godinama pripremali za taj trenutak, ali nisu uspjeli. Iako nenaoružana Bosna nije šutke pala. Uprkos tome što nije imala ništa, osim živog zida od svoje mladosti u patikama koji nisu žalili svoje mlade živote, ipak se uspješno odbranila. Plaćena je ogromna cijena ali je država opstala.
Sada umjesto lažnog komuniste Miloševića I njegove osionosti i bahatosti na političkoj pozornici velikosrpsku zastavu nosi istinski radikal Aleksandar Vučić a umjesto velike Srbije nudi se Srpski svet. Strategija je također modifikovana pa se fokus u ovoj aktuelnoj fazi više stavlja na politiku I diplomatiju. U svijetu se traže saveznici a najbrojniji narod u Bosni, Bošnjaci, se na krilima sveprisutne islamofobije, predstavlja kao prijetnja i latentna opasnost za hrišćansku Evropu. Po toj matrici oni, Vučić i Dodik, su na braniku hrišćanske Evrope!?Bezprizornim lažima želi se svijetu podmetnuti falsifikat kojim se žrtva- Bošnjački narod- želi prikazati kao opasnost. Opasna igra koja je smišljena negdje drugo a glavni izvršilac je Bosanski kvisling Dodik.
Ako bi kojim slučajem I hipotetički gledano, Vučić I Dodik uspjeli u svojim suludim namjerama stvaranja velike Srbije pod plaštom Srpskog sveta moglo bi doći do tektonskog poremećaja. Ne slutim, još manje prizivam ali upozoravam I podsjećam na mogući scenario. Dakle, ako bi oni uspjeli prirodna i hiljadugodišnja granica sa Drine bi se premjestila skoro do samog ulaza u Sarajevo, a granični prelazi bi bili kod Vijećnice, na Vracama i na Dobrinji sa jasnom namjerom da je nekada u budućnosti uopšte ne bude. To je koncept puzajuće agresije čiji rezultat predviđa stvaranja Srpskg sveta/velike Srbije što bi za posljedicu imalo nestanak države Bosne i Hercegovine i njenog najbrojnijeg naroda, Bošnjačkog.
Da ne bi do toga bilo moguće doći potreban je uporna, dosljedna i permanentna borba na političkom i diplomatskom planu na svim evropskim i svjetskim destinacijama. Sada nam trebaju prijatelji i podrška više nego ikada, jer samo istina koja je na našoj strani nije dovoljna, za istinu se mora čuti i znati da bi laž bila poražena.
Istina je na našoj strani, istina je naše najjače oružje.
Istina je da je Bošnjački narod doživio I oprostio deset genocida i može svima bez stida i srama u oči pogledati. Problem su oni koji ne mogu oprostiti niti prihvatiti činjenicu da se Bošnjački narod od vjerskog objekta razvio u snažan politički subjekt mada su to svim silama htjeli spriječiti, pa i navedenim genocidima u prošlosti. Nisu prezali ni od mučkih ubistava svakog Bošnjaka koji se po njihovim procjenama razvio u realnu opasnost za njihove planove. Tako su na sumnjiv način živote skončali odnosno ubijeni i Mehmed Spaho i Džemal Bijedić i Hamdija Pozderac, a mnogi drugi marginalizovani i izopćeni iz društvenog I političkog života.
Narod koji je iznjedrio muftiju Šefketa ef Kurta i ispruženim rukama dočekao i primio protjerane Jevreje i sačuvao njihovu svetu knjigu Hagadu ne treba da se bilo kome izvinjava niti opravdava, to je narod koji postojano i dostojanstveno stoji na strani dobra, pravde i istine.
Narod koji je u vrijeme bestijalne agresije sačuvao sve hrišćanske- pravoslavne i katoličke crkve, nijedna nije srušena dok je širom Bosne i Hercegovie srušeno, zapaljeno i minirano stotine džamija niko ne smije i ne može optuživati niti lažno predstavljati kao opasnost za hrišćansku Evropu.
Bošnajci također nemaju potrebu da se bilo kome izvinjavaju ili dokazuju. Oni su svoje moralne osobine- humanost, solidarnost, empatiju i spremnost na opraštanje već dokazali i u praksi potvrdili. Bošnjaci imaju samo jednu obavezu. Kao najbrojniji narod imaju obavezu sačuvati svoju domovinu Bosnu i u Bosni sebe i sve druge narode i ostale građane.
Na kraju, moramo istaći da zaista lijepo zvuče nedavne poruke Aleksandra Vučića iz Beogradske arene ali uprkos tome historija nas opominje i poziva na oprez, jer znamo mi i za neke druge njegove poruke. Mada bi bilo lijepo da to govori iskreno, radi budućnosti svih nas. Bilo bi također korisna i značajna spoznaja da građani Srbije više nikada neće sa aplauzima i buketima cvijeća sa beogradskih mostova ispraćati kolone tenkova u smrtnom pohodu na komšije. Nadamo se i želimo i glasno dozivamo konačni i vječni mir na Balkanu.