Svi smo mi protiv sistema.
Dok god sistem nije nama lično koristan.

Na kafi, po mrežama, na pauzi na poslu – svi znamo kako bi država trebalo da izgleda.
Svako ima rješenje: samo da „oni odozgo“ odu, sve bi procvjetalo.
A kad se „oni odozgo“ promijene, mi odozdo ostanemo isti – samo čekamo kad će naš red na tender, komisiju ili ugovor na određeno.

U ovoj zemlji svi mrze korupciju, ali znaju kome da odnesu poklon.
Svi pljuju političare, ali uredno idu na predizborne roštilje.
Svi su protiv zapošljavanja preko veze, ali „neka samo dijete negdje krene, pa ćemo dalje pošteno“.

Kod nas se moral najčešće gubi čim legne prva plata iz budžeta.
Do juče si bio buntovnik, pričao o promjenama, a danas nosiš ID karticu oko vrata i klimaš glavom dok šef govori.
Revolucija može da sačeka – pauza je u 10:30.

Naš sistem je kao stari ormar koji se godinama raspada, ali ga niko ne baca jer „još može da posluži“.
Mi ga popravljamo selotejpom, dodajemo ladice po potrebi i svake četiri godine ga prefarbamo novom bojom.
U međuvremenu, žalimo se da škripi, a ne puštamo ga iz kuće.

Najveći uspjeh svakog protivnika sistema je da jednog dana postane dio njega.
I ne samo to – nego da ga počne braniti.
Jer odjednom, kad ti sistem plaća rate, grijanje i zimnicu, nije baš zgodno srušiti ga.
Treba i živjeti od nečega, zar ne?

Kod nas se svi zaklinju u promjene, ali niko ne želi da ih plati.
Hoćemo da nam država bude poštena, ali da nas preskoči kad počne dijeliti kazne.
Hoćemo da se zaposle stručni, ali da naš kum ne ostane bez posla.
Hoćemo zakon, ali samo ako se ne odnosi na nas.

I zato smo tu gdje jesmo – u zemlji gdje su svi protiv sistema, ali sistem nikako da to primijeti.
Jer ga, zapravo, niko ozbiljno ne napada.
Samo ga s vremena na vrijeme opsuje, a onda mu opet legne na platni spisak.

Nije sistem kriv što je preživio sve vlasti, nego što mi nikad nismo izdržali da budemo dosljedni.
Naša pobuna traje dok ne zazvoni telefon s „jednom malom ponudom“.
A savjest? Ona se rijetko javlja. Uglavnom kad joj istekne ugovor.

Jer, budimo iskreni — kod nas se i savjest zapošljava na određeno vrijeme.
I najčešće, baš u državnoj službi.