Unsko-sanski kanton u posljednjem vrijeme svjedoči pravnom fenomenu koji sve više dobija institucionalni i medijski odjek: regresnim tužbama smijenjenih direktora javnih ustanova. Iako se radi o legalnom mehanizmu zaštite prava zaposlenih, ubrzo se pokazalo da ove tužbe imaju dalekosežne posljedice, kako za same institucije, tako i za članove njihovih upravnih odbora. Slučaj Elvedina Sedića, bivšeg direktora Zavoda zdravstvenog osiguranja USK, a danas gradonačelnika Bihaća, poslužio je kao presedan koji je otvorio lavinu pravnih zahtjeva.

Presuda koja je pokrenula talas regresnih tužbi

Elvedin Sedić smijenjen je 03.12.2019.godine s pozicije direktora odlukom Upravnog odbora Zavoda zdravstvenog osiguranja USK, što je ocijenio nezakonitim. Pokrenuo je regresnu tužbu, a prvostepenom presudom općinski sud u Bihaću mu je dodijelio odštetu u iznosu od 200.000 KM. Ova odluka postala je ključni signal da odluke upravnih odbora moraju biti zakonite, transparentne i dobro obrazložene. Nije prošlo dugo prije nego što su slični postupci pokrenuti i od strane drugih smijenjenih direktora u 2025.godini:

• Kantonalna bolnica „Dr. Irfan Ljubijankić“
• ŠPD Unsko-sanske šume
• Direkcija za ceste USK

Svi su smijenjeni odlukama upravnih odbora svojih institucija, a temelje svoje tužbe upravo na nezakonitosti tih odluka.

Pravni okvir: Zakon o radu FBiH i Zakon o obligacionim odnosima

Pravni temelj regresnih tužbi prvenstveno se nalazi u Zakonu o radu Federacije BiH, gdje je direktor javne ustanove zaštićen pravima iz radnog odnosa. Članovi 20. i 21. Zakona o radu FBiH propisuju da prestanak radnog odnosa mora biti opravdan i zakonit. Neosnovana smjena ili kršenje procedure daje smijenjenom direktoru pravni osnov za tužbu i naknadu štete.

Dodatnu pravnu osnovu pruža Zakon o obligacionim odnosima (ZOO) FBiH, osobito čl. 154., 172. i čl. 177., koji predviđaju odgovornost za štetu koju prouzrokuje organ pravnog lica u vršenju funkcije. U praksi to znači da, ako upravni odbor nezakonito smijeni direktora, članovi odbora mogu biti solidarno odgovorni za nastalu štetu. Sudska praksa potvrđuje da solidarno plaćanje štete članova odbora nije samo teorijska mogućnost: oni mogu snositi dio ili ukupni teret odštetnog zahtjeva, posebno ako se utvrdi da su djelovali mimo zakonskih ovlaštenja ili su propustili obaveznu proceduru.

Solidarna odgovornost i efekat odvraćanja

Ova pravna situacija ima višestruke implikacije. Finansijski, iznosi odštete često se mjere stotinama hiljada maraka, što predstavlja značajan udar na budžete javnih institucija u USK. Istovremeno, lična i profesionalna odgovornost članova odbora povećava pritisak na upravne organe. U praksi, mnogi danas će dvaput razmisle prije nego što prihvate članstvo u upravnom odboru, svjesni da pogrešna odluka može rezultirati ne samo institucionalnim gubitkom, već i njihovom solidarno raspodijeljenom odgovornošću.

Regresne tužbe tako postaju instrument ne samo zaštite prava smijenjenih direktora, nego i snažan podsjetnik da upravni odbori moraju postupati zakonito i odgovorno. Transparentnost, obrazloženje i poštivanje procedura nisu formalnosti – one su pravna obaveza, a ignorisanje istih stvara rizik za sve učesnike u procesu.

Finansijske i institucionalne posljedice

Ako sudovi u svim pokrenutim slučajevima potvrde nezakonitost smjena, Unsko-sanski kanton suočit će se s milijunskim iznosima odšteta. To direktno utječe na mogućnost finansiranja osnovnih javnih potreba: zdravstva, infrastrukture, obrazovanja i razvoja. Osim finansijskog aspekta, postoji i institucionalna destabilizacija: česte smjene, privremeni vršioci dužnosti, sudski sporovi i usporen rad institucija ugrožavaju kvalitet usluga koje građani primaju.

Nova realnost za upravne odbore

Uz sve ove okolnosti, pitanje za milion maraka u USK glasi „tko želi biti član upravnog odbora?“ postaje sve realnije. Funkcija koja bi nekada bila prestižna i poželjna danas je visokorizična, jer solidarna odgovornost i mogućnost regresnih tužbi čine članstvo u upravnom odboru izazovnim i potencijalno opasnim za karijeru i lični finansijski status.

Ovaj trend pokazuje da je pravna i proceduralna neodgovornost upravnih odbora problem koji se ne tiče samo pojedinačnih slučajeva, već cijelog javnog sektora u kantonu. Smjene provedene bez poštivanja zakonskih normi dovode do sudskih sporova, finansijskog opterećenja i reputacijskog rizika, čime se dugoročno narušava povjerenje u upravljanje javnim institucijama.

Na koncu, regresne tužbe u Unsko-sanskom kantonu predstavljaju ozbiljan pravni i institucionalni signal. One jasno ukazuju da upravni odbori ne mogu donositi odluke proizvoljno, već moraju poštovati zakonske i statutne procedure, posebno u pogledu imenovanja i razrješenja direktora. Pravni okvir, kombinacija Zakona o radu FBiH i Zakona o obligacionim odnosima FBiH, uz princip solidarne odgovornosti članova odbora, osigurava zaštitu prava smijenjenih direktora, ali istovremeno nameće značajan lični i finansijski rizik onima koji upravljaju institucijama.

Dok se ne uspostavi jasna procedura i standardi odgovornosti, regresne tužbe će ostati stalna pojava u javnom sektoru USK-a, a svaki novi član upravnog odbora moraće dobro procijeniti profesionalni, pravni i finansijski rizik koji preuzima. Jasna poruka je da institucije ne mogu funkcionisati mimo zakona — a pravna sigurnost i profesionalizam ključ su za dugoročni razvoj i stabilnost Unsko-sanskog kantona.