Od 4. februara 2026. godine počela je isplata uvećanih egzistencijalnih naknada za pripadnike 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine na području Unsko-sanskog kantona. Odlukom Vlade USK, donesenom na prijedlog ministra za pitanja boraca i ratnih vojnih invalida Almira Žulića (DF), iznos naknade povećan je sa 7 KM na 9 KM po mjesecu provedenom u odbrani države.

Dvije konvertibilna marke više. Toliko danas, gotovo tri decenije nakon rata, vrijedi dodatno priznanje onima koji su mjesecima i godinama živjeli u rovovima, izloženi granatiranju, gladi, hladnoći i svakodnevnoj prijetnji smrti.

Ova odluka, predstavljena kao „povećanje“, u svojoj suštini razotkriva brutalnu realnost odnosa vlasti prema boračkoj populaciji: borci su svedeni na budžetsku stavku čija se vrijednost mjeri u simboličnim korekcijama, dok politikantska elita uživa finansijsku sigurnost o kakvoj većina pripadnika 5. korpusa danas može samo sanjati.

Cijena odbrane Bihaćkog okruga: 9 KM po mjesecu

Pripadnici 5. korpusa Armije RBiH nisu radili osam sati dnevno. Nisu imali radno vrijeme, slobodne dane, godišnje odmore, regres, niti sigurnost radnog mjesta. Njihovo „radno mjesto“ bio je rov — 24 sata dnevno, 30 dana u mjesecu, bez centralnog grijanja, bez adekvatne hrane, bez ikakvih garancija da će preživjeti.

Za razliku od današnjih politikantskih funkcija, njihova pozicija nije donosila privilegije, već konstantnu opasnost.

Danas, za svaki mjesec proveden u tim uslovima, Vlada USK im isplaćuje 9 KM.

To znači da borac sa tri godine ratnog staža dobija 324 KM mjesečno. To je iznos koji jedva pokriva osnovne troškove preživljavanja u vremenu kada cijene hrane, lijekova i energenata kontinuirano rastu. Za mnoge borce, posebno one koji su trajno obilježeni ratnim posljedicama, ova naknada nije dodatak — ona je jedini prihod.

I upravo u tome leži suština problema: oni koji su branili tadašnji Bihaćki okrug danas od politikantsko-aristrokratske elite u izvšnoj i zakonodavnoj vlasti USK dobijaju iznose koji su bliži socijalnoj pomoći nego stvarnom priznanju njihove žrtve.

3.400 KM za jednu sjednicu, 9 KM za mjesec u rovu

Istovremeno, mjesečna plata zastupnika u Skupštini Unsko-sanskog kantona prelazi 3.400 KM. Za razliku od boraca, zastupnici ne provode dane i noći u rovovima, ne izlažu se smrtonosnim opasnostima i ne žrtvuju vlastito zdravlje kako bi obavljali svoju funkciju.

Njihov „radni angažman“ često se svodi na prisustvo sjednicama koje se održavaju jednom mjesečno, uz dodatne naknade za rad u komisijama, dnevnice i druge privilegije koje dodatno povećavaju njihova primanja.

Drugim riječima, politikantski sistem Unsko-sanskog kantona danas daleko više vrednuje administrativno prisustvo nego ratnu žrtvu.

Ova disproporcija nije samo ekonomsko pitanje — ona je moralni pokazatelj sistema vrijednosti koji vlada u institucijama.

Politikantska matematika poniženja

Povećanje egzistencijalne naknade za 2 KM po mjesecu staža predstavlja minimalan finansijski teret za budžet, ali maksimalnu političku korist za one koji žele stvoriti privid brige o boračkoj populaciji. Takve odluke često služe kao politički alat — dovoljno male da ne opterete budžet, ali dovoljno velike da se mogu predstaviti kao „rezultat rada“.

U stvarnosti, riječ je o mjeri koja ne mijenja suštinski položaj boraca.

Ona ne rješava njihovu ekonomsku nesigurnost, ne poboljšava njihov životni standard i ne vraća dostojanstvo koje im je sistem godinama oduzimao kroz zanemarivanje, birokratsku ravnodušnost i selektivnu brigu.

Jer istina je jednostavna: da postoji stvarna politička volja, egzistencijalne naknade bi bile postavljene na nivo koji omogućava dostojanstven život, a ne puko preživljavanje.

Kanton koji štedi na svojim braniocima

Najveći paradoks leži u činjenici da politikantski sistem u USK, koji postoji zahvaljujući žrtvi boraca 5. korpusa Armije RBiH, danas upravo na tim borcima štedi. Budžeti se pronalaze za administraciju, službena vozila, naknade, savjetnike i političke strukture, ali kada je riječ o onima koji su branili teritorijalni integritet države, svaka marka postaje predmet „procjene mogućnosti“.

Time se šalje jasna poruka: ratna žrtva ima simboličnu vrijednost, ali ne i budžetski prioritet.

Takav odnos ne predstavlja samo finansijski problem — on predstavlja institucionalno poniženje.

Između deklarativne zahvalnosti i stvarnog zaborava

Politikanti u USK redovno koriste retoriku zahvalnosti, patriotizma i poštovanja prema borcima herosjkog 5. korpusa ARBIH, posebno u predizborno vrijeme, vrijeme obilježavanja godišnjica i javnih manifestacija. Međutim, stvarna mjera poštovanja ne ogleda se u govorima, već u konkretnim odlukama.

A odluka koja žrtvu mjeri sa 9 KM po mjesecu jasno pokazuje koliko ta zahvalnost zaista vrijedi u praksi.

Pripadnici 5. korpusa nisu branili budžete, funkcije i privilegije. Branili su državu u njenom najtežem trenutku. Danas, ta ista Vlada i Skupština USK, kroz svoje kantonalne institucije, pokazuje da je spremna priznati njihovu žrtvu — ali samo do granice koja ne ugrožava komfor političkog sistema.

To nije pitanje ekonomije. To je pitanje prioriteta.

I upravo zato povećanje egzistencijalne naknade na 9 KM po mjesecu ratnog staža ne predstavlja rješenje, već podsjetnik na duboku nepravdu koja traje već tri decenije.