''U plamenu pravednog oslobodilačkog rata iskiva se bratstvo Srba, Muslimana i Hrvata, i time se udara siguran temelj slobodne i zbratimljene BiH, ravnopravne federalne jedinice u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji. Prvi put u povijesti Srbi, Muslimani i Hrvati Bosne i Hercegovine, ujedinjeni u Narodnooslobodilačkom pokretu, stupili su na isti put, počeli izgrađivati svoj zajednički dom, u čije su temelje uzidane kosti njihovih najboljih sinova. Prvi put u povijesti oni su postali kovači svoje sudbine, čvrsto odlučni da jednom zauvijek sahrane vjekovnu mračnu i tešku prošlost i da izgrade državnu zajednicu u kojoj će živjeti u ravnopravnosti, slobodi, miru i blagostanju."

Bosna i Hercegovina nastala je kao mala zajednica jugoslovenskih naroda (mala Jugoslavija) čiji su temelji samoupravna radnička demokratija, jedinstvo svih radnih masa u jugoslovenskom internacionalizmu, ravnopravnost svih njenih naroda i društvena jednakost u kojoj nema ugnjetavanja čovjeka od strane čovjeka. Barem je ovo bila Bosna u ZAVNOBiH-u koji je spriječio njeno velikosrpsko i velikohrvatsko cijepanje, kao i ideju bosanskog begovata koja je za cilj imala Bosnu čistu od Srba i Hrvata. Ovakva Bosna bila je stub jugoslovenske ideje bratstva i jedinstva, a u praksi svog predratnog života pokazala je ogroman civilizacijski rast i blagostanje.

Ali, ovakva Bosna je nestala 91-e rastom nacionalističkog narativa jugoslovenskih birokrata oko teritorijalne podjele plijena i pljačke koja je tada nastupila. Ipak, i u takvoj krnjoj Bosni ostali su ljudi slobodarskog duha i crvene zastave koji pozivaju na one stare, a opet buduće, tekovine koje mogu donijeti trajni mi i blagostanje. Njihovi glasovi se slabo čuju pored galame koju stvaraju zlotvori nacionalizma. Upravo zbog tog nedostatka političke organizacije slobodarske Bosne ove hijene imaju slobodu da trgaju njeno tijelo puneći svoje pohlepne stomake.

Otuda srpski nacionalisti imaju tu slobodu da u Banjaluci organizuju dan državnosti Srbije, nazivajući tako i Republiku Srpsku državom, u kojoj drugi narodi nemaju osjećaj pripadnosti. I ovo oni nazivaju slobodom dok srpski narod ostaje porobljen, nesiguran, bez slobode političkog odlučivanja, u raljama ekonomskog despotizma srpske gospode, plaćajući da u njihovim stanovima žive kao podstanari.

Isto zlo u drugom ruhu javlja se iz Širokog Brijega koje je svoj teror donijelo iz matice Hrvatske - Thompson i ustaštvo. Njihova ideja Herceg-Bosne, jednako štetna kao i Republika Srpska, kida pravo drugih naroda da uživa u teritoriji, jedinstvu, miru i slobodi koju nudi internacionalna zajednica Bosne. Iako Hrvati, kao i Srbi u RS, žive kao podstanari u stanovima hrvatske gospode bez ikakvih prava na odlučivanje o društvenom životu, oni isto brane teror ustaškog zla pod okriljem hrvatske slobode. Ali gdje je tačno ta sloboda?

Ne izostavimo i defanzivni nacionalizam Bošnjaka pod zastavom ljiljana koji Bosnu vide samo kao "bošnjačku čaršiju" koji nikako ne može biti odgovor na ovo gore zlo. Ali, gdje je "crvena" Bosna? Gdje su antifašisti, ljevičari, socijalisti, anarhisti, komunisti itd.? Čemu muk i tišina? Zašto nema ujedinjenog glasa progresivnih Srba, Hrvata, Bošnjaka, Bosanaca, Hercegovaca itd. koji će reći ne ovom teroru? Zašto i mi nismo istakli natpis "Ujedinjeni protiv fašizma" kao što je to urađeno u Hrvatskoj?

Upravo je taj nedostatak našeg jedinstva, hrabrosti, borbenosti i organizovanosti ono što omogućava fašizmu da raste. Upravo je taj individualizovani rascjepkani duh građanina koji "gleda samo sebe" ono što omogućava da nacionalistička politika gleda građane kao sredstva za ostvarenje svojih ciljeva. Lakše je zatvoriti jednog nego deset hiljada. A ukoliko opet ne dignemo glas i ustanak protiv desničarskog terora kao 20-ih, 30-ih i 40-ih godina prošlog vijeka ponovo ćemo se naći u njihovim logorima i masovnim grobnicama.

Bosna ima potencijal da bude temelj slobode svih naroda na post-jugoslovenskom prostoru time što će kroz izgradnju zdrave radničke politike, koja ujedinjuje sve u iste interese sa jednim zakonom koji važi jednako za sve, bez privilegija i za jedan narod, stvarati sigurnu zajednicu. Ona može biti primjer činjenice da zemlja pripada svima koji mogu da je radom obogaćuju, održavaju, čuvaju i na njoj planiraju i stvaraju društveno blagostanje.

Borba protiv nacionalizma nije okretanje od "svog" naroda nego upravo sredstvo njegova oslobođenja i života, pa je zato opet potrebno otpjevati staru pjesmu "Digni svoju ruku druže!".