Ramiz Duraković oslobođen optužbi za ratni zločin u Čajniču 1993. godine na osnovu toga što nije znao da se zločin desio. Kakav je to komandant koji ne zna šta mu vojnici rade? Tako se branio i Draža Mihailović, pa je svakako kažnjen, ali i rehabilitovan nakon raspada SFRJ. Da bi zločinac bio zločinac ne mora biti sudske odluke.
Apelaciono vijeće Suda BiH oslobodilo je komandanta 43. brigade nacionalističke ARBiH Ramiza Durakovića optužbi za ratni zločin nad srpskim civilima u Čajniču 1993. godine, uz odgovor da nije imao saznanja o počinjenim zločinima. Kako je moguće da komandant ne zna šta mu rade vojnici vlastite brigade?
Paralela sa ratnim zločincem Dragoljubom Mihailovićem iz Drugog svjetskog rata je i više nego slična. Tačnije, njegova odbrana, koja se takođe zasnivala na argumentima da on, kao vrhovni komandant četničkih jedinica, nije znao šta rade njegovi vojnici i vojvode pokušavala je da ga oslobodi optužbi pred narodnim sudom.
Ipak, narodnom sudu je bilo sasvim dovoljno da namjeru pronađe u djelovanju jedinica pod njegovom komandom, pa ako je bio nesposoban da ih drži kako treba njegov je problem, te ga osudio na smrt.
Počiniti zločin i kasnije dokazati da je zločin počinjen nije ista stvar. Zločin se može sakriti, ali ideologija podjela ne može. Otuda ukoliko je neko komandant onda mora biti odgovoran za one koje drži, navodno, pod komandom.
Isto tako iako znamo imena snajperista VRS, ali kako dokazati da su pucali po građanima Sarajeva? Otuda nisu ni svi od njih optuženi, a znamo da su ubijali i bili ubice samim tim što su odlučili da stupe u bratoubilački rat.
Ubice hodaju među nama, a građansko pravo i sudovi moraju da uče od narodnih sudova iz Drugog svjetskog rata ukoliko žele provesti ideje ravnopravnosti.
Bošnjački nacionalisti će se veseliti, srpski će se ljutiti, a istina i pravda su prve žrtve rata. Kakav god da je slučaj riječ je o zločinima i zločincima nacionalističkog terora, a bili optuženi ili ne oni su isti.
