U Bosni i Hercegovini Katolička i Pravoslavna crkva imaju ugovore sa državom, ali Islamska zajednica još nije formalno regulisana. Sporazum bi osigurao jednakost svih religijskih zajednica, jačanje države i sprječavanje paralelnih vjerskih autoriteta.
U političko-pravnom poretku savremenih država, regulacija odnosa između države i religijskih zajednica predstavlja jedan od ključnih elemenata institucionalne stabilnosti i društvene ravnoteže. U Bosni i Hercegovini, takvi odnosi već su formalizirani kroz ugovore sa Katoličkom i Pravoslavnom crkvom, čime je uspostavljen jasan normativni okvir njihovog djelovanja unutar državnog sistema. Međutim, istovremeno izostaje sporazum sa Islamskom zajednicom, što otvara pitanje šireg institucionalnog disbalansa.
Ova asimetrija u regulisanju odnosa države prema religijskim zajednicama ne može se posmatrati izolovano od ukupnog političkog konteksta Bosne i Hercegovine, obilježenog kompleksnim identitetskim odnosima i osjetljivim društvenim strukturama. Upravo u takvom ambijentu, odsustvo jasno definisanog institucionalnog okvira za djelovanje Islamske zajednice ostavlja prostor za različita tumačenja njenog statusa, uloge i autoriteta, kako unutar same zajednice, tako i u odnosu na državu.
Stoga se pitanje potpisivanja ugovora nameće kao tema od šireg političkog i društvenog značaja. Otvara dilemu o kapacitetu države da dosljedno uređuje odnose sa ključnim društvenim akterima i da, kroz institucionalne mehanizme, osigura stabilan i predvidiv okvir unutar kojeg se odvijaju religijski i društveni procesi u Bosni i Hercegovini.
Polazeći od navedenog institucionalnog disbalansa, postaje jasno da nepostojanje formalnog sporazuma između države i Islamske zajednice stvara pravni i politički vakuum u regulisanju jednog od ključnih segmenata društvenog života. Za razliku od Katoličke i Pravoslavne crkve, čiji su odnosi sa državom precizno definisani kroz ugovore, Islamska zajednica djeluje u prostoru koji nije u potpunosti normativno zaokružen, što otežava dosljednu primjenu principa jednakosti i pravne sigurnosti.
U takvim okolnostima, pitanje institucionalnog autoriteta postaje posebno važno. Jasno definisan odnos sa državom omogućava religijskim zajednicama da djeluju unutar prepoznatog i zaštićenog okvira, čime se potvrđuje njihov legitimitet i odgovornost. Nasuprot tome, odsustvo takvog okvira može dovesti do relativizacije autoriteta i pojave alternativnih oblika organizovanja koji nisu integrisani u zvanične strukture. Iako se ti oblici često predstavljaju kao izraz autonomije ili različitosti, njihovo djelovanje izvan institucionalnih granica može narušiti jedinstvo vjerskog prostora i otežati njegovo usklađivanje sa pravnim poretkom države.
U posljednjim decenijama, bosanskohercegovačka muslimanska zajednica suočava se s izazovima koje donose ideološki pravci skloniji radikalizaciji, koji pokušavaju nametnuti svoje tumačenje islama kroz selektivno i rigidno pristajanje na sporedne norme. Ovi pravci često pomjeraju fokus s temeljnog učenja, potičući unutarnje podjele i otežavajući zajedničko djelovanje.
Ovakvi procesi nose potencijalne rizike za društvenu koheziju. U tom smislu, potpisivanje ugovora između države i Islamske zajednice predstavlja logičan nastavak već uspostavljene prakse regulisanja odnosa sa religijskim zajednicama. Time bi se zatvorila postojeća institucionalna praznina, ojačao pravni okvir djelovanja i dodatno učvrstio princip jednakosti, koji je temelj svakog funkcionalnog i demokratskog političkog sistema.
Jasno je da pitanje ugovora između države i Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je duboko političko i institucionalno pitanje. Neujednačen pristup u regulisanju odnosa sa religijskim zajednicama dovodi u pitanje princip pravne jednakosti i ukazuje na potrebu za dosljednijim djelovanjem državnih institucija.
Uspostavljanje formalnog sporazuma sa Islamskom zajednicom predstavljalo bi važan korak ka zaokruživanju institucionalnog poretka, u kojem su odnosi između države i ključnih društvenih aktera jasno definisani i normativno utemeljeni. Time bi se dodatno učvrstio legitimitet postojećih institucija, smanjio prostor za djelovanje izvan institucionalnog okvira i osigurala stabilnija i predvidivija društvena dinamika.
Za Bosnu i Hercegovinu, ovakvi koraci predstavljaju izraz političke zrelosti i sposobnosti države da kroz institucionalne mehanizme odgovori na izazove savremenog društva. Upravo u tom kontekstu, potpisivanje ugovora sa Islamskom zajednicom treba posmatrati kao nužan korak ka jačanju države, očuvanju društvene kohezije i potvrdi principa jednakosti na kojima počiva njen ustavni poredak.
