Unutar statuta Ujedinjenih nacija postoje povelje i akti koji daju apsolutni legalitet i legitimitet određenim tipovima rata. Isto tako postoji okupaciono pravo koje je široko prihvaćeno u Međunarodnoj zajednici, pravo koje legalizira okupaciju teritorije jedne države od strane okupacione sile. Okupaciono pravo bi trebalo da se nalazi u prošlosti, gdje se njegova primjena ne bi smjela vidjeti u sadašnjosti. Zato što ono uspijeva odobriti rat države protiv države, zato što uspijeva opravdati agresiju i okupaciju. Isto tako humanitarističko pravo i ljudske potrebe inzistiraju na tome da je svaki rat loš, da nijedan rat ne bi smio imati legitimitet, a kamo li legalitet. Tako velika većina svjetske populacije misli. Nijedan rat nije dobar. Okupaciono pravo govori o kriterijumima kada je okupacija dozvoljena, a povelje UN-a govore o tome kada je neki rat legalan i legitiman.

Normalna, humanistička težnja trebala bi inzistirati na tome da se UN reformiše do te mjere gdje će sve članice pristati na to da svaki rat (bilo koji rat) bude nelegalan i nelegitiman, da svaka okupacija bilo koje teritorije od strane bilo koje sile bude proglašena nelegitimnom i nelegalnom. Vojnom Međunarodnom intervencijom da imaju pravo upravljati sve članice UN-a, te da se takva intervencija ne može desiti bez "cjelokupnog" pristanka glavnog UN-ovog tijela. Dešavale su se Vojne Međunarodne intervencije pored veto-a članica, dešavale su se bez pristanka UN-a, dešavala su se jednostrano. Isto tako i okupacije, te naknadna iznuđena priznanja okupiranih teritorija unutar UN-a. Po istom principu dešavali su se ratovi, gdje bi države ratovale po nekoliko godina bez ikakvog konkretnog UN-ovog angažmana i fizičke reakcije na rat. Takav UN ne treba nikome. Svjetskim društvima treba UN koji će biti toliko jak, da će svaki rat pravno učiniti nelegalnim, a zatim da svaki novi mogući rat fizički spriječi. Ujedinjene nacije koje će proglasiti svaki rat nelegalnim, te Ujedinjene nacije koje će imati provjerene mehanizme zaštite i sprečavanja rata u bilo kojoj državi i društvu u svijetu.

Svjetski rat se uvijek dešavao nakon što Međunarodna zajednica i Međunarodno pravo propadnu. Tako da većina historičara i historiologa u svijetu smatra da bi uslijed ozbiljnog narušavanja postojanja Ujedinjenih nacija došlo do ostvarivanja glavnog preduslova za svjetski rat. Glavni preduslov za izbijanje prošla dva svjetska rata bio je nestanak i urušavanje Međunarodnih tijela, i to je historijska činjenica. Danas je to isto tako.

Ako UN ne doživi ozbiljne promjene, koje će se odnositi na participaciju svih članica UN-a u njegovom radu, te ako se ozbiljno ne pozabavi pitanjem legitimiteta(i legaliteta) rata, onda će biti izvjestan nestanak Ujedinjenih nacija kao Međunarodnog tijela.