Ustavni sud Bosne i Hercegovine donio je odluku koja bi mogla imati dugoročne posljedice na sudsku praksu, ali i na novinarske slobode u cijeloj državi. Odluka u predmetu AP-1298/21 (LINK: https://www.ustavnisud.ba/uploads/odluke/_bs/AP-1298-21-1377594.pdf ), po apelaciji novinara i urednika Vahidina Durića, predstavlja jedan od najbitnijih presedana kada je riječ o odnosu sudova prema medijima, prenošenju vijesti i satiri kao legitimnom obliku izražavanja.

Ustavni sud je ukinuo presudu Kantonalnog suda u Bihaću, ocijenivši da su niži sudovi pogriješili u više ključnih tačaka, te da su neopravdano ograničili pravo na slobodu izražavanja, garantovano Ustavom BiH i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.

NIŽI SUDOVI – OZBILJNI PROPUSTI I POGREŠNO TUMAČENJE NOVINARSKOG RADA

Ustavni sud je utvrdio da niži sudovi nisu ispravno razumjeli prirodu novinarskog rada, posebno kada se radi o prenošenju vijesti i satiričnom komentaru na događaje od velikog javnog interesa.

1. Sudovi se nisu bavili razlikom između IZNOŠENJA i PRENOŠENJA informacije

Ustavni sud izričito navodi:
„…postavlja se pitanje da li se radi o ‘iznošenju’, tj. apelantovom izražavanju, ili o ‘prenošenju’ informacija i stavova, što je pitanje kojim se sudovi nisu posebno bavili, niti su toj okolnosti dali potreban značaj.“
Dakle, sudovi su pogrešno tretirali urednika portala kao autora članka, ignorišući činjenicu da je tekst prvobitno objavio drugi medij. To je ključna distinkcija u novinarskom radu — prenos vijesti nije isto što i autorska tvrdnja.

2. Sudovi pogrešno zaključili da novinar nije postupao „razumno i u dobroj vjeri“

Kantonalni sud je tvrdio da je novinar morao kontaktirati tužioca prije objave. Ustavni sud ovakav stav odbacuje:
„…ne može se zaključiti da pronošenje izražavanja nije bilo razumno… ne može se prihvatiti obrazloženje Kantonalnog suda koji je zaključio da apelant nije postupao razumno…“
Ovo je izuzetno važno: Ustavni sud potvrđuje da je prenošenje objavljenih informacija iz pouzdanog izvora legitimno i razumno novinarsko postupanje.

3. Sudovi nisu postigli pravičan balans između slobode izražavanja i zaštite ugleda
„…redovni sudovi… nisu postigli pravičan balans između apelantovog prava na slobodu izražavanja i tužiočevog prava na ugled…“
Drugim riječima, sudovi su prekomjerno zaštitili tužioca i time zadali ozbiljan udarac javnom interesu.

4. Sudovi nisu uzeli u obzir da je tužilac javna osoba

Ustavni sud podcrtava:
„…tužilac je javna osoba… mora biti spreman prihvatiti viši nivo kritike…“
Ovo pravilo je ustaljeni evropski standard: političari i javni dužnosnici trpe viši prag kritike, a to niži sudovi nisu priznali.

5. Sudovi zanemarili satirični karakter teksta
„…sporni dio teksta sadrži kombinaciju vrijednosnih sudova i činjenica… na satiričan način…“
Sud ovdje poručuje da se satire ne može suditi po standardima stroge faktografije.

6. Sudovi nisu cijenili što je portal DAN NAKON objavio demanti
„…dan nakon objavljivanja spornog teksta… objavljen je demanti… Ovo se može smatrati razumnim sa stanovišta novinarske etike…“
Objava demantija pokazuje profesionalnu odgovornost — što je sud trebao uzeti kao olakšavajuću okolnost.

PORUKE USTAVNOG SUDA O NOVINARSTVU I SLOBODI IZRAŽAVANJA

Odluka obiluje stavovima koji su presudni za razumijevanje uloge medija u demokratiji.

1. Mediji imaju pravo na grešku — sve dok postupaju razumno
„…čak i kada su u pitanju neistinite informacije moguća je odbrana medija ako su postupali razumno i u skladu s profesionalnim standardima…“
Ovo je potvrda ključnog evropskog principa: Novinari nisu istražni organ – oni prenose informacije i djeluju u dobroj vjeri.

2. Mediji su „čuvari javnog interesa“

U jednoj od najjačih rečenica odluke, Ustavni sud navodi:
„…mediji imaju zadatak da prenose informacije i ideje od javnog interesa… mediji ne bi mogli izvršavati svoju vitalnu ulogu ‘čuvara javnog interesa’ ukoliko bi se smatrali odgovornim za klevetu zbog svake pogreške…“
Ovim Sud šalje jasnu poruku: bez slobodnih medija nema demokratske kontrole.

3. Novinar ima pravo na pretjerivanje i provokaciju
„…novinarska sloboda obuhvata i moguće pribjegavanje određenom stepenu pretjerivanja ili čak provokacije…“
Time se potvrđuje da novinarski stil, pa i ironični ili provokativni ton, ne čini tekst klevetom.

4. Satira i vrijednosni sudovi su zaštićeni
„…vrijednosni sudovi moraju imati činjenični osnov, ali se ne mogu dokazivati kao činjenice…“
Ustavni sud BiH potvrđuje da su komentari, mišljenja i satire sastavni dio slobode izražavanja.

5. Ustavni sud naglašava i da mediji ne mogu biti kažnjeni za svaku grešku:
„…mediji ne bi mogli izvršavati svoju vitalnu ulogu ‘čuvara javnog interesa’ ukoliko bi se smatrali odgovornim za klevetu zbog svake pogreške, te ukoliko bi im bila nametnuta obaveza da provjeravaju istinitost sadržaja koji pronose, čak i ukoliko je takav sadržaj bio potkrijepljen zvaničnim podacima.“

Odluka Ustavnog suda u predmetu Durić predstavlja mnogo više od individualne satisfakcije – ona otvara put promjeni sudske prakse u cijeloj Bosni i Hercegovini. Sud je utvrdio da su redovni sudovi propustili primijeniti ključne standarde zaštite slobode izražavanja, zanemarili javni interes, karakter satire i činjenicu da su novinari prenosili informacije zasnovane na dostupnim zvaničnim dokumentima.

Time je Ustavni sud jasno poručio da se medijske slobode ne smiju ograničavati olako, te da novinari moraju imati pravo na grešku ukoliko postupaju razumno i u skladu s profesionalnim normama.

Presuda potvrđuje da javne osobe trpe viši prag kritike, štiti pravo medija da prenose i komentarišu informacije od društvenog značaja, jača ulogu satire i vrijednosnih sudova, te upozorava sudove da su dužni uspostaviti pravičnu ravnotežu između ugleda pojedinca i slobode izražavanja.

Kao takva, ova odluka predstavlja snažan korak ka stvaranju sigurnijeg prostora za rad novinara i održavanje vitalne uloge medija kao čuvara javnog interesa.